Mišljenja Jučer danas malo sutra

Jučer danas malo sutra

Ivica Ivanišević

Još mi nije jasno zašto smo se odlučili za starije zrakoplove

Zapravo ne znam što me je više zapanjilo: a) odluka da kupimo borbene avione, b) odluka da kupimo karampane od borbenih aviona ili c) činjenica što se javnost pomirila s time da ćemo kupiti karampane od borbenih aviona. Za početak, čime su nas barem pokušali uvjeriti kako ovoj zemlji nasušno trebaju vojni zrakoplovi?

Nismo čuli ni jedan - ne samo ozbiljan, nego čak ni neozbiljan - argument koji bi poništio notornu pretpostavku za bilo kakav razgovor o eventualnoj investiciji: da smo, naime, patuljasta, siromašna zemlja, k tome još i članica najmoćnijeg vojnog saveza na svijetu, koji nam jamči obranu. Sve čega su se vladajući uspjeli dosjetiti nekoliko je nemuštih fraze iz zone metafizike za naivce. Na primjer, da država nije država ako nema ozbiljnu eskadrilu ili dvije lovaca.

Šta se tu ima mislit?

Mi nemamo industriju, ni funkcionalan zdravstveni sustav nemamo, djeci nismo kadri ponuditi obrazovanje primjereno 21. stoljeću, upravo privodimo kraju dugi proces zatiranja poljoprivrede... ali to ništa našim obrambenim mudroserima ne smeta.

I bez svega nabrojenog Hrvatska je njima još uvijek država. Odnosno, zamalo da jest. Jer joj agonijski nužno fale samo avioni i ništa drugo da bi se ponosno mogla državom zvati. Jedini odgovor koji oni mogu ponuditi na pitanje „Zašto?“, glasi: „Zato!“ Samo tako i ni riječi više. A kome nije jasno, njegov problem. Što on uopće ima misliti kad postoje ljudi koji su za to plaćeni?

U tome, bojim se, i jest problem. Neki su, očito je, odlično plaćeni da bi progurali ideju kupovine aviona, samo što se ne bih zakleo da su njihova primanja uredno proknjižena niti da im je poslodavac pravna osoba iz Republike Hrvatske.

No čak i kad bismo prihvatili kretensku pretpostavku – zapravo dvije - da ovoj zemlji trebaju lovci i da ih si može priuštiti, bilo bi vraški teško objasniti zašto smo se odlučili za trideset godina stare i u ratovima ozbiljno izraubane letjelice.

Zato što je tako odlučila struka, mogao bi mi sada odbrusiti neki ćato iz Banskih dvora. Kad god zapne u kaljuži laži i obmana, naš se svijet voli pozivati na glas ekspertne javnosti. Što je, međutim, u konkretnom slučaju famozna struka? Je li tamo sjedio netko tko zna upravljati dotičnim avionom? Nije, jer naše pilote tek treba za to obučiti. A je li tamo možda sjedio neki mehaničarski mag koji je kadar rastaviti letjelicu do zadnjeg šarafčića? Nije, jer i naše tehničko osoblje treba proći dodatnu poduku.

Pa kojega nas vraga onda zajebavaju? Ponudu, cjenik i ugovor mogao im je pročešljati i solidan knjigovođa koji se kao pristojan čovjek neće hvastati svojom stručnošću.

Da je, recimo, 1975. godine vlada neke države odlučila kupiti eskadrilu britanskih Spitfirea proizvedenih 1945., cijeli svijet bi rafalno propucao od smijeha. I zaludu bi bilo kupcima braniti se kako je posrijedi sjajan avion koji je obranio Europu i demolirao Njemačku. Ako bi se izaslanici te nesretne države još drznuli objaviti kako očekuju da će lovci biti u borbenoj upotrebi idućih trideset godina, grohotu ne bi bilo kraja.

A da kupimo spitfire

Kao što znamo, Spitfirei se i danas mogu ponegdje pronaći, ali isključivo u muzejima. Vjerojatno i u Izraelu, jer je časni veteran baš u toj zemlji odradio svoju posljednju borbenu misiju, i to davne 1956. godine.

Mi, da skratim, ne kupujemo avione, nego filmske rekvizite, sprave iz kojih neće pucati naši piloti – a i u koga bi? – nego Steven Spielberg, i to ako mu HAVC ponudi bolje uvjete za snimanje od onih koje ima u Kaliforniji. Odbije li nas veliki redatelj, ajme ti ga nama: groteskna investicija doći će nam glave. Ali kao da nikoga za to nije briga, izuzmemo li Sašu Pavlića i nekolicinu građana koji su mu se pridružili u prosvjednoj akciji tegljenja križa na dugome potezu od Rijeke do Zagreba.

Crkva poslovično šuti, dosljedna načelu da se nije mudro miješati u pitanja iz kojih ne može izvući nikakvu opipljivu korist. Šute i njezini laički sateliti, što, doduše, i nije čudo.

Oni ionako žive u svijetu koji je prekrcan neprijateljima, pa bi bilo iluzorno očekivati da šire evanđeoske poruke nenasilja i mršte se na svaki spomen oruđa smrti. Šute, međutim, i građanski aktivisti s druge strane ideološkog spektra. Ili, u najboljem slučaju, ronjaju sotto voce, tek toliko da nešto kažu. Baš kao i oporba koja, sukladno očekivanjima, ima pametnijeg posla od demontaže vladajuće garniture.

I eto nas tu gdje jesmo. Na uzletno-sletnoj pisti, u škripcu između vladajućih kojima je napet Maverick iz „Top Guna“ i opozicije koja je sva beznadno mlohava. Pa da to nije za ispalit, ljudi moji?

Naslovnica Jučer danas malo sutra