Mišljenja Jučer danas malo sutra

Jučer danas malo sutra

Ivica Ivanišević

Stižu cajke da ušutkaju hrvatske licemjere

Jučer, danas, malo sutra

Pretprošloga ljeta, kad je u Splitu najavljeno gostovanje hit parade turbo-folk izvođača, s različitih strana udarilo se u mobilizacijsku kuknjavu: Pa nećemo valjda dopustiti da se kibla te glazbene nečisti izlije po našim ulicama? Hvala bogu, dopustili smo. Da nismo, to bi značilo da ne živimo u pravnoj državi.

Festival narodnjaka na steroidima zaključen je pravim debaklom. Kao da su nastupili u Bayreuthu ili Modeni, publika ih je masovno izignorirala, na temelju čega su moralni paničari spomenuti u prvoj rečenici ove kolumne izveli potpuno pogrešan zaključak da Splićani imaju rafiniran glazbeni ukus i gnušaju se turbo- folka. Ne, žalim slučaj, mi nismo ništa bolji od jadnog hrvatskog prosjeka. Kao što nam ni zlosretna hit parada nije bila prvo iskustvo s muzikom koja je nastala u miješanome braku između pastirske melodike i histerične digitalne ritmike.

Folk življi od klapa

Turbo-folk davno je stigao u Split i u njemu se lijepo primio. Godinama, sad već i desetljećima, u gradskim i prigradskim klubovima o kojima ništa ne znam niti želim znati, svakoga petka i subote praše pjevačice koje svoje nastupe oglašavaju kao dobru priliku za hm... oprašivanje. Naime, dotične dame od krvi, mesa i plastike na plakatima obično poziraju kao obrtnice koje pružaju neke druge, a ne pjevačke usluge.

Turbo-folk u Splitu i Dalmaciji živ je koliko i klape. Zapravo i življi od njih. Jer, za razliku od a capella pjevača koji su postali neizbježnim začinom svakoga sprovoda, narodnjaci zaobilaze posljednja počivališta i klone se pokojnika. No, dok se klapske pjesme uredno vrte na programima svih mogućih što lokalnih, a što nacionalnih radija i televizija (toliko se vrte da je ljudima osjetljivijeg želuca već zlo), narodnjaci žive na korak do ilegale, izgurani na marginu i osuđeni na daunlodiranje pjesama i kabelsku ponudu regionalnih programa.

Njihov čak ni trećerazredni nego upravo bijedni javni status nema nikakve veze s komercijalnim potencijalom njihove glazbe. Oni imaju publiku, imaju je puno više negoli neke zabavnoglazbene ili pop vedetice koje ne silaze s televizijskih ekrana premda prodaju manje albuma nego hard core jazzeri, ali što im vrijedi kad je Hrvatska zemlja u kojoj je odvratno licemjerje odavno postalo normom društveno prihvatljiva ponašanja. Zato nimalo ne sumnjam da će početak emitiranja zagrebačkog radija koji bi u programskoj ponudi trebao imati isključivo turbo-folk, izazvati popriličnu nervozu naših moralista. Čim narodnjaci dospiju u mainstream medije, oni se odmah naježe. Jer dokle god su turbofolkeri nevidljivi, možemo podgrijavati iluziju da su Hrvati profinjeni i obrazovani, da im je čembalo draže od dugmetare, valcer od kola, a Montserrat Caballé od Monster Stoje ili Dare Bubamare.

Bratstvo i jedinstvo neukusa

Da nisam, recimo, pročitao najavu početka emitiranja novoga radija, ne bih imao pojma da jedna splitska stanica već neko vrijeme u noćnim satima pušta isključivo turbo-folk. Činjenica da eterom drndaju i zavijaju narodnjaci nikome nije smetala dok nije otisnuta crno na bijelo. Tek kad se vijest – koja insajderima to, naravno, nije – proširila, stvorio se problem: ajme nama, šta ćemo sad, cajke su tu, pred našim pragom, prag ih odnio dabogda?

Za razliku od finćukastih moralnih paničara koji bi nas htjeli uvjeriti kako je Hrvatima svojstveno plesati menuet i šmrkati burmut, a ne igrati čoček i usisavati kokain, moja malenkost veselo pozdravlja skoro porinuće novog (zagrebačkog) radija i programski iskorak starog (splitskog). Da ne bude nikakve zabune, do njihovih se frekvencija mogu dobaciti samo greškom i to na sekundu ili dvije, koliko mi treba da bih utekao dovoljno daleko, u manje-više sigurno okrilje neke druge stanice. Turbo-folk za mene je naprosto osebujan akustički oblik nasilja, glazbeni pandan bejzbol palici koja drobi kosti. No, nemam ja bogzna kako visoko mišljenje ni o nekim drugim popularnim žanrovima. Kad čujem, recimo, klapu, osobito ako je ona praćena sintesajzerskim mandolinama, refleksno se bacam u najbliži jarak. Nasilje što ga a capella pjevači prakticiraju čini mi se jedva nešto manje smrtonosnim.

Unatoč svemu, nazdravljam narodnjačkim radijima jer će samim svojim postojanjem zagorčati život našim licemjerima koje se vole busati u uljudbena nacionalna prsa pred susjedima koji su, kao fol, zaostali i nekulturni. Oni, naime, ne shvaćaju da s komšijama dijelimo neraskidivo bratstvo i jedinstvo lošeg ukusa. A protiv toga se ništa ne može učiniti. Uostalom, kad bismo zabranili loš ukus, HDZ na izborima nikad ne bi dobio ni jedan jedini glas.

Naslovnica Jučer danas malo sutra