Mišljenja Jučer danas malo sutra

Jučer danas malo sutra

Ivica Ivanišević

Desnica dobro razumije što njezini birači ne razumiju

Marko Vučetić upadljivo strši iznad jadnog zastupničkog prosjeka. Velim jadnog jer u intelektualnom smislu vjerojatno nikada u povijesti nismo imali tako slab sastav parlamenta. Toliko slab da bismo ga komotno mogli zvati sazivom sa specijalnim potrebama.

Uostalom, da prosjek nije tako jadan, Vučetić se ne bi mogao na račun samo jednog istupa, ma kakav on bio, preko noći prometnuti u prvu intelektualnu zvijezdu istočne strane Markova trga. A jest. Njegov govor o Istanbulskoj konvenciji s razlogom je odjeknuo snažnije od ičega što smo o toj temi zadnjih mjeseci u javnosti imali prilike čuti ili pročitati.

Parodija

Kao da je njime tek uhvatio zalet, nekidan je u razgovoru za Al Jazzeru skrenuo pažnju na sebe još jednom vrlo dojmljivom dijagnozom: „Smatram da radikalne desne opcije nisu svjesne parodijske situacije u kojoj se nalaze. One, naime, utjelovljuju posljednju fazu ideje jugoslavenstva jer im, u njihovom misaonom sklopu, nacionalno opstaje samo u relaciji prema neprijatelju te nacije s kojim su nekad bili u istoj državnoj zajednici, a zar to nije život u jugoslavenskoj zajednici i nakon Jugoslavije?“

Vučetić, naravno, nije prvi artikulirao tezu kako se hrvatska desnica marljivo trudi održati na životu ideju jugoslavenstva, ne dopuštajući projektu ograničenog roka trajanja da se raspadne prirodnim putem. Od prilike do prilike sličan su stav znali zauzimati i neki društveni komentatori odnosno novinski kolumnisti.

No, s obzirom na narasli interes javnosti za Vučetićev lik i djelo, logično je pretpostaviti kako će njegova izjava imati kudikamo snažnijeg odjeka. A tisuću puta smo se već osvjedočili, notorne istine ljudima treba neprestano, uporno i glasno ponavljati ako želimo da jednom – i to možda - konačno shvate svu težinu svojih zabluda.

Zadarski filozof na privremenom radu u Saboru u pravu je kad ističe kako hrvatstvo koje se definira isključivo kao opozicija jugoslavenstvu ne predstavlja ništa drugo doli duboki naklon baštini nestale nadnacionalne države. Bojim se samo da i on, nalik mnogim komentatorima lijevih nagnuća odnosno inspiracije, mrvicu podcjenjuje inteligenciju istaknutijih desničara.

Time ne želim reći kako bi bilo oportuno i pristojno priznati im pamet koju nemaju: dovoljno je tek ne pretjerivati u opisivanju njihove gluposti. Za razliku od Vučetića koji kaže kako „radikalne desne opcije nisu svjesne parodijske situacije u kojoj se nalaze“, meni se čini kako te opcije – odnosno njihovi istaknuti nositelji - itekako razumiju paradoks, pa ako hoćete i grotesku vlastita položaja.

No jasno im je i još nešto: da njihovi potencijalni birači ne razumije boga Jokina. Podsjećam, ovo je zemlja - a tu činjenicu imamo crno na bijelo - intelektualno podkapacitiranih ljudi: naš prosječni IQ iznosi 90. Lijep broj građana Hrvatske k tome je i civilizacijski temeljito zapušten. Njima možeš najdebljim markerom crtati trivijalne, samorazumljive istine, sve ti je zaludu. Oni će i dalje vjerovati kako je zemlja ravna ploča, cjepivo oblik specijalnoga rata, a HDZ stranka čestitih domoljuba.

Kad desni mlatimudan u proljeće 2018. usred Hrvatske drobi o Jugoslavenima koji su sve brojniji, snažniji i opasniji, on baš kao i moja malenkost dobro zna da govori budalaštine. Okej, ne isključujem mogućnost da postoji poneki idiot koji, jadan, vjeruje da je istina ono što trabunja, no takvi su ipak manjina. Većina dobro zna da je u njihovoj pregrijanoj retorici sve lažno, promašeno i krivo. No, oni ionako ne operiraju argumentima nego simbolima.

Jesu li toliko glupi?

Jugoslavija o koju se uporno češu njima nije ništa više od crvene krpe kojom mašu pred očima rulje. I dok svjetina kao opčinjena bulji u jarko obojanu platnenu četvorinu, možeš joj činiti što god želiš. Kad domovinski junci koji bi htjeli biti junaci, shvate da su pokradeni i bačeni na koljena, bit će prekasno. Za njih, naravno, ali ne i za desne „toreadore“ koji će se u međuvremenu nauživati i para i moći.

Da budem do kraja jasan: radikalni desničari nisu baš toliko glupi. Čak i ako jesu, oni dobro znaju da ima i glupljih od njih, da ih ima strašno puno i da ih je vrlo korisno plašiti Jugoslavijom kao grešne duše tamjanom. Zapravo, našim ljevičarima ne bi škodilo angažirati pokojeg desničara da ih uputi u misterij općenja s biračkim tijelom.

Tada bi možda shvatili kako prosječan građanin ove zemlje ipak nije intelektualac s aktivnim poznavanjem tri strana jezika, koji svira čembalo i skuplja inkunabule, nego malo sirovije čeljade suženijih obzora kojemu treba slati drukčije, razumljivije poruke.

Naslovnica Jučer danas malo sutra