Mišljenja Jučer danas malo sutra

Jučer danas malo sutra

Ivica Ivanišević

Zabrinuti HDZ-ovci: Most i Živi zid maznuli im populizam

Tri desetljeća HDZ gudi u istome populističkom ritmu

U posljednjih nekoliko godina riječ populizam na velika je vrata ušla u naš javni govor. Istini za volju, za tim se pojmom znalo posezati i ranije, no razmjerno rijetko i nevoljko, jer termin čija se definicija ne može zbiti u sažetu i jednostavnu, svima razumljivu rečenicu nije od naročite koristi u javnoj komunikaciji. A da bi se doprlo do srži te zakučaste riječi, potrebno je potrošiti podosta truda i vremena. Ajmo pokušati...

Populizam pretpostavlja one politike koje počivaju na hinjenoj bliskosti s narodom, odnosno stranke ili pokrete koji se vole predstavljati kao igle pučkog seizmografa, jer tobože osjećaju svaku, pa i najmanju trešnju nacionalnog bića.

One se nikad ne obraćaju pojedincima nego uvijek masama i friga ih se za sve argumente ratia odnosno struke. Njih ne zanima pamet birača, nego njihovi instinkti i strasti. A što su one niže, to ih je lakše rasplamsati nudeći naoko zdravorazumska, jednostavna, a efikasna rješenja koja su u svojoj skrivenoj suštini duboko antidemokratska, a k tome i savršeno neproduktivna.

Populizam cvate kao ambrozija na terenu koji su izdašno zagnojile kompromitirane političke elite. Dok traumatizirana javnost iščekuje čudo, eto stranke ili pokreta s cijelom kutijom čarobnih štapića koji će za tili čas preobraziti musavo lice zemlje. No, prije toga, treba ga dodatno umazati razularenom kritikom svega i svačega što ide na dušu tradicionalnih stranaka.

Uzorno gnojište

Nema sumnje, zadnjih nekoliko godina Europa se doima kao uzorno gnojište s idealnim, upravo laboratorijskim uvjetima za procvat populističkog korova. Gdje god se osvrnemo vidimo kako etablirane stranke, jednako i desne i lijeve, gube na utjecaju i snazi, a raste potpora osebujnim pokretima koji kao halapljive dvorišne koke kljucaju svuda po malo, usitno kraduckaju i od konzervativaca i od socijaldemokrata da bi ugodili zbunjenoj javnosti koja je izgubila vrijednosni kompas. I, naravno, kako nitko nije otok, štono bi rekao John Donne, tako se i u Hrvatsku prelio europski trend cvjetanja populizma.

No, je li baš tako? Jesu li naši živi zidovi i mostovi uistinu samo komadići neusporedivo šire slike, velikog kontinentalnog puzzlea koji prikazuje nastanak i širenje opasnog virusa populizma? Ne bih se baš zakleo. Europi dugujemo štošta, gotovo sve, i lijepo i ružno što se do danas nataložilo u našemu povijesnom iskustvu. Ipak, ne bih podcijenio značenje riječi „gotovo“.

Jer, čini mi se kako ponešto baš i nismo trebali uvoziti iz bijeloga svijeta. Recimo, glupost, političku i drugu, kojom smo toliko izdašno blagoslovljeni da se nikada nismo trebali oslanjati na interventni import.

Tko, naime, kaže da su živozidaši i mostovci naši prvi pravi, zaokruženi, neupitni i dovršeni populisti? Ruku na srce, kažu gotovo svi. Pri čemu su u posljednje vrijeme u tom smislu najglasniji hadezeovci. Njih strašno smetaju neodgovorna lupetanja, bespoštedne kritike koje im se upućuju i somnabulna obećanja kojima se razmeću novi igrači na našoj političkoj sceni.

Pritom svi, i viđeniji hadezeovci i najšira javnost zaboravljaju kako je HDZ uopće iskoračio pod svjetla reflektora: tražeći trenutačni i bezuvjetni raskid sa svime što je prije njega postojalo, te obećavajući brzi i neizbježni preporod čim se zadovolje dva ključna uvjeta: hrvatska strojnica na hrvatskom ramenu i hrvatska lisnica u hrvatskom džepu.

Frustriranim ljudima za koje je bilo teško reći što im je u tome trenutku tanje – živci ili obiteljski budžet – to je zvučalo neobično zavodljivo, kao što već budalaštine i inače zvuče.

Budućnost iza ugla

Skoro tri desetljeća kasnije HDZ i dalje gudi o istome. Za sve mu je kriva Jugoslavija i komunjare s kojima još uvijek nismo raskrstili, a bolja budućnost i dalje nas čeka iza prvoga ugla. Danas nam, međutim, taj blistavi futur naviještaju s puno manje žara i uvjerenja.

To i nije čudo znamo li da je biti populist kudikamo lakše kad si u oporbi. Od onih koji su zasjeli u fotelje javnost ne traži obećanja, nego konkretna djela. Hadezovci stoga nisu imali druge nego suprotno uvjerenjima prigušiti vlastite populističke instinkte.

Upražnjeno mjesto požurili su osvojiti neki novi klinci i to, razumljivo je, zajedničare strašno nervira. Ne plaše se oni političke i društvene štete koju bi uzlet populista neizbježno mogao donijeti. Njih zapravo jedino brine što se netko drznuo uzjahati njihova konja, pa ga sad mamuza li mamuza jeftino skupljajući poene.

Da skratim, kad gledaju u mostovce i živozidaše, zajedničari zapravo vide apdejtani HDZ: netko im je maznuo populistički softver, nadogradio ga sukladno ukusu i potrebama vremena, i ne pada mu na pamet pristojno platiti tantijeme. A meni baš drago...

Naslovnica Jučer danas malo sutra