Mišljenja Jučer danas malo sutra

Jučer danas malo sutra

Ivica Ivanišević

U jednopartijskoj Hrvatskoj oporba je Socijalistički savez radnog naroda

Sjećate li se Socijalističkog saveza radnog naroda? Ta najmasovnija društveno-politička organizacija u Jugoslaviji, čiji smisao i sadržaj djelovanja nitko, ni onda ni danas, nije bio kadar u nekoliko rečenica precizno definirati, obično se koristila kao ključan argument čim bi se povuklo pitanje uspostave višestranačja.

Što će nama druge partije osim komunističke kad se kroz Socijalistički savez radnog naroda u punini može izraziti pluralizam samoupravnih interesa? – uzvraćali su skolastičari s diplomom Političke škole u Kumrovcu. I tu bi otprilike polemika prestajala prije nego što bi valjano i započela. Frigaj ti zapadnjačku demokraciju kad mi imamo našu izvornu, koja je sto puta bolja od ove kilave uvozne!

Dva HDZ-ova bloka

Pa, eto, da vas izvijestim, ako vam je slučajno promaknulo: imamo je i danas. Od zapadne smo odustali bez prevelike buke i pompe, pa se iznova priklonili onoj staroj. Samo što se nekadašnji Socijalistički savez radnog naroda danas zove oporba. U svemu drugom te su dvije političke formacije skoro pa identične.

Naime, ne služe ničemu osim fingiranju demokracije. Ista ona slama koja se bezdušno mlatila na forumima SSRN-a, mlati se i danas – u sabornici, stranačkim središnjicama i podružnicama, pred mikrofonima i kamerama izvjestitelja... Kao što se u ono doba nitko ničemu dobrom nije nadao od Socijalističkog saveza, tako se ni mi danas ne ufamo da bi nas oporba mogla ičim obradovati.

I onaj SSRN i ova opozicija samo su kvazidemokratski dekor u poretku koji krasno može funkcionirati i bez njih. To, pak, znači da mi već neko vrijeme ne živimo u višestranačkom nego u jednopartijskom sustavu, samo što nitko nije bio dovoljno ljubazan da nam tu informaciju ponudi pravodobno i dovoljno glasno.

Kao i sve vožnje u rikverc, ni ova nije lišena dramatičnih akcenata. Partija koja upravlja našim životima jest samo jedna, ali ona ni izbliza nije monolitna kakvom je žele predstaviti.

Ostavimo li po strani gustu mrežu prijateljsko-kumovsko-rodijačkih klanova, unutar HDZ-a nije nikakav problem identificirati dva snažna i teško pomirljiva bloka koja se uporno glođu. S jedne strane imamo tvrdu šovinističku jezgru tipova koji prilježno njeguju antidemokratske vrijednosti i atavizme hajdučije, obrazovanje doživljavaju kao zavjeru tetkaste čeljadi i zaklinju se u svetu mater crkvu, premda ih nitko zapravo još nije stigao evangelizirati.

To odiozno društvo među koje civiliziran čovjek ni bi ni nosom prismrdio, odnedavna se voli nazivati suverenistima kao da otmjeno ime može umanjiti teški barbarski vonj što se otamo širi.

Drugi blok čine pripadnici najstarije interesne struje od Krista naovamo, oportunisti. Dakle, gospoda koja ne vjeruju ni u što osim u osobni probitak za volju kojega su spremni podnijeti mnogu, naravno, tuđu žrtvu.

Politički mrtvac

Sraz tih dviju frakcija nije svakome vidljiv niti javan. On se događa nekoliko etaža ispod blještave političke pozornice: u kloaki obavještajnog podzemlja, za stolovima na kojima se služi rasječena janjetina, u službenim limuzinama sa svom dodatnom opremom...

Tu i tamo ponešto od toga dubinskog pičvajza ispliva na površinu - kad se tvrdolinijaške prijetnje događanjem naroda otmu kontroli, pa se novinarima počnu dobacivati kosti u formi strogo povjerljivih dokumenata i transkripata. I tek što ti se učini kako je cijela zemlja došla do ruba, jer je više nemoguće rasplesti tko, na kakav način i za račun koje HDZ-ove struje zlorabi institucije sustava, skandal splasne, prašina se slegne, vuk pojede magare, a narod govno. Iscrpljeni burom, mi nekako doveslamo u bonacu i počinjemo odbrojavati do nove nevere.

Zvuči porazno, ali je tako: svaki put kad svjedočimo okršajima dviju HDZ-ovih frakcija mi se zapravo nalazimo najbliže demokraciji. Naravno, nakazno shvaćenoj, ali kakvoj-takvoj. U pauzama velikih sukoba nitko ni ne pokušava namreškati gustu i ljepljivu površinu močvare. Najmanje oporba.

Umjesto bavljenja politikom, ona je izabrala baviti se kazališnim amaterizmom: igrati uloge koje joj je napisao netko drugi, a ona ih samo, sukladno mjeri vlastita oskudna talenta, mucavo izgovara.

Socijalistički savez radnog naroda je, kao što znamo, blago preminuo u Gospodinu. I za njim nitko nije pustio ni jednu jedinu suzu. Danas ćete možda nekako i pronaći nostalgičara koji žali za Savezom komunista, no, SSRN - pouzdano i zajamčeno - nikome ne fali. Naša oporba koja ponosno korača stazama jednog političkog mrtvaca, na dobrome je puta da i sama to postane. Mislim, de jure, jer de facto već jest.

U jednopartijsko-dvofrakcijskoj Hrvatskoj ljeta Gospodnjeg 2018. ona je živa koliko i nade Hajduka u šampionsku titulu.

Naslovnica Jučer danas malo sutra