Mišljenja Jučer danas malo sutra

Jučer danas malo sutra

Ivica Ivanišević

Naci-skandal na marginama velike drame oko Brexita

Na slici nitko neće opaziti ništa što miriše na britansku kulturu i vrijednosti, odmah je jasno da je naslikao neki korifej njemačkog nacirealizma

Velika drama Brexita ne događa se samo na onih nekoliko adresa iz svijeta visoke politike, s kojih nam svakoga dana stižu uznemirujuće vijesti. Muka razduženja zbiva se i mimo magistralnih diplomatskih pravaca: na periferiji, u zabačenim rukavcima društva, na margini. Jedan takav primjer ovih me dana nasmijao do suza i bio bi grijeh ne podijeliti ga s vama. Dakle...

Kad se u Ujedinjenom Kraljevstvu onomad zakuhala referendumska kampanja, mnogi su do jučer nevidljivi ili barem dovoljno diskretni redikuli iznebuha iskoračili ako ne baš na veliku, a ono barem na nekakvu malešnu, ali ipak kakvu-takvu javnu scenu.

Političke prilike na Otoku preko noći su se dinamizirale, a nove inicijative (sve redom ksenofobne inspiracije) počele su sve glasnije istupati u javnosti. Kao dio plimnoga vala koji je na obale Britanije izbacio izolacionistički šljam, stigla je i politička naplavina imenom Ruralni konzervativni pokret (Rural Conservative Movement).

O svježini i inovativnosti njihovih ideja dovoljno svjedoči činjenica da su parafrazirali Trumpov slogan, pa potencijalnim simpatizerima poručili: „Učinimo Britaniju opet normalnom.“

Britanski primat

No, što bi oni konkretno poduzeli u ovim teškim vremenima, za kakve se vrijednosti zalažu, koji su im prioriteti? „Puni i čisti Brexit“, što bi valjda trebalo značiti da se sve veze s kontinentom imaju prerezati bez anestezije. Potom, oni žele reducirati imigraciju „blizu nule“, osigurati primat britanske kulture i britanskih vrijednosti (premda nigdje izrijekom ne ističu na što misle kada govore o famoznim domovinskim vrijednostima) te „naše kršćanske vjere“. Konačno, oni se zauzimaju za zaštitu ruralnog naslijeđa i tradicionalne obitelji.

Sve u svemu, program im je jadan, uskogrudan i primitivan kao da su im ga pisali hrvatski desničari. No, tu ne prestaju veze između Ruralnog konzervativnog pokreta i nas. Na jednom letku koji je domišljen da bi znatiželjnike upoznao s osnovnim načelima ove političke grupacije, otisnuta je reprodukcija ulja na platnu na kojemu se vidi žitno polje i mlada, jedra žena s bebom u naručju.

Slika zbunjuje jer na njoj nitko neće opaziti ništa što miriše na britansku kulturu i vrijednosti. Ali će svako čeljade s diplomom pristojne gimnazije sebi u bradu kazati kako je dotično djelo naslikao ili neki sovjetski korifej socrealizma ili njegov njemački nacirealistički parnjak. I zbilja, autor toga ljupkog djelca koje slavi plodnost zemlje i žene je Wolfgang Willrich, čija je slava trajala koliko i slava režima u kojemu je djelovao.

Kad se bespućima interneta pronio glas na kakvo slikarstvo briju tvrdokorni britanski desničari, Ruralni konzervativni pokret reagirao je po špranci hrvatske desnice. Naravno da se nikome nisu ispričali, a za skandal su optužili fantomsku radikalnu ljevicu koja je iz buhe napravila naci-slona.

Svu Willrichovu krivnju sveli su, pak, na činjenicu da je djelovao u Njemačkoj tijekom Drugog svjetskog rata, što je u najmanju ruku izraz podcjenjivanja njegove uloge i reputacije koju je uživao. I to na barem dva načina. Prije svega, upravo je on – kao prezaposleni izvršitelj prestižnih državnih narudžbi - odgovoran za likovno kodificiranje arijevskog übermanscha. Baš iz njegove slikarske ruke izlio se nacistički imaginarij.

K tome, on je jedan od dvojice ključnih ljudi koji su u Münchenu 1937. godine organizirali izložbu „Izopačena umjetnost“ na kojoj je predstavljeno 650 ukradenih remek-djela autora spornog porijekla ili poetike, koji su urbi et orbi proglašeni degenericima.

Val stupidizacije

Naravno, Ruralni konzervativni pokret ogradio se od optužbi da simpatiziraju naciste. Ali što im to vrijedi kad ne shvaćaju da se pitanje ideološkog izbora uvijek ispostavlja kao pitanje ukusa. Ne možeš sliniti na slikarstvo koje sublimira duh totalitarizma, a u isti mah biti libertinac. Stara desnica, barem engleska, to je dobro razumjela. Imala se k tome gdje i obrazovati, pa naučiti kako se razlikuju režimski propagandisti od ozbiljnih umjetnika. Desničari novoga kova niti išta znaju, niti išta razumiju.

I eto točke na kojoj se briše razlika između Britanaca i Hrvata. Nije da nam je to neka utjeha, ali treba reći: val stupidizacije političke scene nije naša izvorna i samonikla nesreća. Na koju god stranu svijeta se osvrnuli, opazit ćemo iste glasne bukače koji u nebesa kuju svoje ubogo nasljeđe i šire strah od drugih. Na desničare se uvriježilo gledati kao na konzervativce. No, ovi koji danas udaraju ritam, ništa ne žele konzervirati, oni bi društveni pejzaž radikalno, dakle, nasilno mijenjali.

Naslovnica Jučer danas malo sutra