Mišljenja Jučer danas malo sutra

Jučer danas malo sutra

Jedino što HDZ-ovce još drži na okupu je uzajamna mržnja

Da je o slučaju Žalac napisati knjigu – a bogami se dovoljno materijala skupilo – na naslovnoj stranici bi valjalo staviti fotografiju lijepe, velike kapule. Jer kao što crveni luk treba pomnjivo oljuštiti da bi se stiglo do njegove hrskave i sočne jezgre, tako se i ovaj slučaj iz dana u dan sve više ogoljuje tjerajući usput suze na oči, kome od žalosti, kome od smijeha.
Popis svih posrnuća pegulaste ministrice sad je već poprimio ozbiljne razmjere, ali njezinu šefu kao da ništa od toga nije važno.

Ni okolnosti pod kojima je došlo do prometne nesreće, ni vožnja bez dozvole (dapače, dvije i pol godine vožnje bez dozvole), ni otkriće Mercedesa pred njezinom kućom, ni sva kasnija otkrića koja se tiču dotične limuzine, ni sve neugodne sumnje koje su potekle iz te priče, a odnose se ne samo na ministricu već i na neke druge viđenije čimbenike... ma za sve se njega friga. Jedna jedina stvar Plenkovića je (odnosno njegov krug) razbjesnila: kad se Žalčeva drznula kazati kako je žrtva unutarstranačkih podmetanja.

Na stranu sad glupost ove konstrukcije koja bi, valjda, trebala podrazumijevati podmetanje nesretne djevojčice pod kotače njezina automobila, odnosno podmetanje Mercedesa u dvorište obiteljske kuće. Nesretna ministrica učinila je ono isto što u pravilu čine svi istaknuti dužnosnici kad se nađu u nebranome grožđu: poželjela je zamijeniti uloge, pa se iz okrivljenice hitro prestrojiti u žrtvu, tvrdeći da joj netko smješta aferu i protiv nje orkestrira kampanju.

Pritom je napravila samo jednu, ali kobnu grešku. Tog famoznog nekog koji stoji iza svega, identificirala je u vlastitoj stranci. Da je bila mrvicu pametnija, okrivila bi oporbu ili nikoga konkretno, ali s jasnim primislima da taj fatalni netko radi o glavi ne samo njoj, nego cijelome HDZ-u i Hrvatskoj kao takvoj. Ali, avaj, nije. Ona je zarežala na kolege i tek se tada uvalila u probleme. Jer, partija i njezin nevoljeni vođa sve bi joj oprostili – kao što, uostalom, i jesu – osim sramoćenja u javnosti.

Zanimljiv je to fenomen. Još od Tuđmanovih vremena sve do danas zajedničari se trse prikazati kao partija armirane čvrstoće i nepokolebljivog jedinstva, pa se strašno uzrujaju kad im netko to dovede u pitanje. Što, naravno, nije nikakav problem, jer je i zadnjemu naivcu jasno kako njih na okupu ne drži skup čvrstih temeljnih vrijednosti što ih dijele, nego mentalitet hajdučije i gola pragma. Većina članaka koje dobrodušan, ali neupućen svijet naziva primjerima istraživačkog novinarstva nastali su tako što ih je jedna frakcija HDZ-a dostavila medijima ne bi li pokopala suparničku skupinu.

Boljševička matrica

Zapravo ne bismo puno pogriješili kada bismo rekli kako je naša vladajuća stranka u svijetu jedinstven primjer političke formacije koju je najlakše definirati kažemo li kako se radi o pukome zbroju zaraćenih frakcija, odnosno partiji kojoj je mržnja članova najvažniji kohezivni faktor i jedino ljepilo.

Unatoč svemu, u HDZ-u se uporno prave blesavi, pa se uvijek lecnu kad im netko pod nos stavi razjedinjenost. "Niko ne sme da nas deli", grmio je svojedobno čovjek koji je unesrećio milijune. Zajedničari su otišli korak dalje: ništa slično oni neće izustiti, jer se silno – iako zaludu – trude uvjeriti javnost kako je njihovo jedinstvo upravo granitno.

No, ma koliko se tukli u antikomunistička prsa, oni zapravo funkcioniraju po autentičnoj boljševičkoj matrici. Kad su istrijebili menjševički kukolj, Lenjin i društvo dosegnuli su žuđeni ideal jednoumnog jedinstva. Ideal koji cijelo stoljeće kasnije i dvije tisuće kilometara južnije i dalje, kao što vidimo, draži fantaziju nekih političara.

U zadnjim godinama jugoslavenskog socijalizma na djelu je, ako se sjećate, bio famozni "pluralizam samoupravnih interesa". Ta kabasta fraza podrazumijevala je da drugovi partijci ne moraju nužno o svim pitanjima misliti isto. Privilegij u kojemu su uživali ocvali komunisti nedostižan je zajedničarima koji stupaju u jarmu partijske stege. Od njih se, doduše, ne traži da se pjesmom glasno zakunu kako nikada, ni u ludilu, neće skrenuti s puta što im ga je trasirala premudra partija, ali se zato pretpostavlja njihova šutljiva lojalnost.

Naravno, iskustvo nas uči kako uvijek može biti gore. Zamislite tek kako bi nam bilo da su HDZ-ovci zaista jedinstveni i složni, da se ne naganjaju bijesno kao gladni avlijaneri oko oglodane kosti, nego srčano i skladno podupiru kao braća i sestre, zdušno radeći u slavu nepogrešive partije. Iskreno, čim zamislim takav grozomorni rasplet, orosim se grašcima ledenoga znoja. Brrr.

Naslovnica Jučer danas malo sutra

VIŠE IZ RUBRIKE