Mišljenja Jučer danas malo sutra

Jučer danas malo sutra

Ivica Ivanišević

Ivica Ivanišević: Dobro je što ima mladih do kojih strava hrvatske svakodnevice uopće ne dopire. To najbolje potvrđuje jedna tinejdžerka s odurnim glazbenim ukusom

ne šljive zabranitelje
Seka Aleksić bi svoj opus trebala registrirati kao smrtonosno oružje, jer joj albumi razaraju moždane stanice slušatelja. Ali, mladi je slušaju

Otkada je svijeta i vijeka stare prdonje (ili pristojnije kazano – gospoda u godinama) ispovijedaju čvrstu vjeru kako je prije bilo, naravno, puno bolje, te kako od sumorne sadašnjosti gora može biti samo budućnost, jer će tada svijetom drmati njihovi potomci, redom lijenčine i bitange.

Pretpostavljam da je i otac onog genijalnog pračovjeka koji je izmislio kotač bio duboko razočaran svojim sinom. Jer, umjesto da kopljem i sjekirom naganja sitnu divljač, mali je po cijele dane sjedio u prašini pred obiteljskom pećinom i grančicom škrabao neke čudne oblike, a kad se zasitio crtanja, počeo je kao mahnit lupati po velikom komadu odlomljene stijene, zaglađivati njezine oštre bridove sve dok je nije pretvorio u nešto neobično nalik kotaču.

Kad je ponosni izumitelj pokazao ocu plod svojega višemjesečnog mozganja i iscrpljujućeg rada, ovaj ga je vjerojatno počastio zvonkim šamarom i još zvonkijom psovkom, jer kome treba ta kamenčina za kojom trebaš trčati, pošto ona nakon malo guranja sama od sebe ide, što će reći selo, a što seoski vrač, jesu li to čista posla, je li zakazao kao otac i odgojno zapustio svoje dijete?

Sličnu roditeljsku muku vjerojatno je dijelio i Georg Hegel, visoko pozicionirani činovnik iz Stuttgarta, kad je opazio da mu se sin Georg Wilhelm Friedrich udubljuje u neke sumnjive knjige i prijateljuje s dva još sumnjivija tipa, Friedrichom Hölderlinom, koji će izrasti u velikog pjesnika i Friedrichom Wilhelmom Josephom Schellingom koji će postati veliki filozof. Da je danas oživjeti staroga Georga i svečano mu objaviti da mu je sin jedan od najvećih mislilaca od prapovijesti do danas, čovjek bi se vjerojatno uvrijedio jer bi pomislio da smo ga uhvatili u đir.

Stare prdonje

Kako baš i nisam prva mladost, a općenito sam grintave naravi, to i sâm pripadam kategoriji starih prdonja koji ne da vjeruju, nego aksiomatski znaju da je prije bilo bolje, a da će poslije biti neusporedivo gore nego što nam je danas. Razloga tome ima puno, ali jedan je ključan: mladi. Mogao bih vam sada nadugo i naširoko palamuditi zašto me današnji klinci ispunjavaju dubokom zebnjom i zašto ih u mnogo čemu držim inferiornima mojoj generaciji. Poneka bi moja primjedba možda i imala nekakvog smisla, no većina bi ga (taj smisao) debelo promašila.

Jer gorčina kojom bih obilato natopio svoje izlaganje, ne potječe s vrela neoborivih činjenica, nego iz osjećaja ugroženosti koji dijele sve stare prdonje kada shvate da stižu nove generacije. Ugroženosti koju treba braniti pod svaku cijenu, a to je najlakše činiti ponavljanjem kako su suvremeni klinci lijenčine, niškoristi i bitange. Sve i da jesu, pa što onda? Da parafraziram staru misao, nije problem u onima koji su bili bitange u mladosti, nego u onima koji su to ostali i u starosti.

Premda, dakle, skrušeno priznajem kako me mladi an ženeral nerviraju, još skrušenije ću priznati kako su mi nekidan priuštili veliko veselje. Ruku na srce, nije me razgalilo mladalačko mnoštvo, nego samo jedna jedincata tinejdžerka, ali ona mi je svojom izjavom makar i nehotice uzvisila cijeli svoj naraštaj. Tu djevojku teško je na prvi pogled simpatizirati. Barem meni.

Ona, naime, ima upravo oduran glazbeni ukus: sluša turbofolk, toliko prilježno da zna stihove mnogih pjesama stanovite Seke Aleksić koja bi svoj opus trebala registrirati kao smrtonosno oružje, jer joj albumi razaraju moždane stanice slušatelja. Ali što se može, o ukusima ne vrijedi raspravljati. Konačno, da je umjesto Seke dotepenke izabrala mnogu od hrvatskih estradnih uzdanica, moja užasnutost ne bi bila bitno manja.

Tu je djevojku kolega iz "Jutarnjeg lista" zatekao na Rujanfestu i zamolio je da prokomentira zahtjev zagrebačke Hvidre da se zabrane izvedbe cajkavskih popevki, jer oni, valjda slušaju samo kajkavske. I što je mala na to kazala? "Kako ste rekli, Hidra? Ne znam što je to, prvi put čujem. Netko je htio zabraniti koncert, zašto? Nisam čula za to, ali zabava je odlična, dobro da nisu zabranili."

S moje strane mogu tek dodati kako je dobro, kako je upravo senzacionalno dobro, što ima mladih do kojih strava hrvatske svakodnevice uopće ne dopire. Ma koliko se zabranitelji trudili, ma koliko glasni bili, klinci ih ne šljive ni dva posto, niti ih se plaše niti ih zanimaju, oni su apsolutno izvan zone njihova interesa, što je zapravo i logično s obzirom na činjenicu da veterani, barem oni koji vole javno istupati, ionako ne žive u suvremenosti nego u prošlosti. I to turbodalekoj prošlosti, barem ako pitate tinejdžere.

I kako ih onda ne voljeti, mislim klince?

Naslovnica Jučer danas malo sutra

VIŠE IZ RUBRIKE