Mišljenja Jučer danas malo sutra

Jučer danas malo sutra

Ivica Ivanišević

Ivica Ivanišević: Pitanje mršavih plaća je zapravo pitanje naše budućnosti, i najgori među prosvjetarima apsolutno zaslužuju povišicu

Jučer, danas, malo sutra

Manita žena, iđe od jednoga do drugoga. Kad joj prvi nije valja, kako će drugi?!" Tim je riječima - majke mi! - jedna gimnazijska profesorica sažela cijeli sadržaj i dubinski smisao "Ane Karenjine" Lava Nikolajevića Tolstoja. Teško je, rekao bih čak i nemoguće, s manje riječi u isti mah tako strašno narugati se i književnosti i ženstvu.

Njezin pothvat utoliko je strašniji što imamo razloga sumnjati da je svoje hm... stručno mišljenje o velikom romanu izrekla pred samo jednom generacijom nesretne djece. Prije će biti da je svaki novi naraštaj počastila sličnim primjedbama. A, naravno, teški malj njezine razorne kritike nije udarao samo po jednome književnom djelu. Svaki naslov koji nije dostizao visoko postavljenu ljestvicu njezinih rafiniranih kriterija, ona bi nemilosrdno zatukla sličnim suptilnim opaskama.

I ona, dakako, vjeruje kako zaslužuje puno veću plaću od crkavice koju svakog mjeseca dobiva. Ta je vjera, mogao bih se kladiti, čvršća od one u Gospodina našega. A što vi mislite? Zaslužuje li gospođa povišicu ili pak neku vrstu "snizilice" u formi izvanrednog otkaza? Prije nego što se požurite odgovoriti na ovo pitanje, promislite barem na čas koliko naših prosvjetnih radnika dijeli stručne kompetencije opisane dame?

I ne samo njih. Jer, gospođa profesorica, osim što o književnosti nema dvije čiste, literaturu dubinski prezire, kako se mogu prezirati samo vještine i znanja kojima ne vladamo jer ih nismo kadri razumjeti. Tragedija njezina profesionalnog položaja ne može se opisati primanjima koja su apsolutno nedostatna ne samo za udoban, nego prije svega za civiliziran život. Naime, situacija postaje kudikamo gora, upravo neizdrživa, kad osvijestimo činjenicu kako ona radi posao o kojemu možda i zna mnogo, ali sve krivo, i koji joj se, u suštini, gadi. Jer o tome se radi. Osoba kojoj je protagonistica velikog, kanonskog romana napisanog prije stočetrdeset i kusur godina histerična kurva, kroz književnu se povijest može kretati samo začepljena nosa.

Među našim prosvjetnim radnicima naći ćete puno - ne pretjerujem kad kažem - na tisuće sličnih primjera ljudi koji svoj posao preziru i ne znaju raditi, koji su se na fakultetu jedva provlačili, a od čina stjecanja diplome do danas nisu pročitali ni jedan jedincati stručni libar. I sad bi - ma što sad, uvijek bi! - htjeli povišicu.

Što je najgore, unatoč svemu što do sada napisao, mislim kako je apsolutno zaslužuju i to ne u ovom smiješnom iznosu koji je predmet rasprava i pregovora, nego u puno većoj svoti. Naime, čak i kad bi grintavci koji zadnjih dana privatno i javno tuku po prosvjetarima (i to đuture, dakle, redom sve profešure, bez mrvice sluha za iznimke i nijanse) držeći ih nesposobnim parazitima bili u pravu, ta okolnost ne bi mogla dovesti u pitanje neporecivu činjenicu kako budućnost svake, pa tako i naše zemlje izravno ovisi o obrazovanju. Budu li nam iz škola izlazili intelektualni bogalji, nećemo se dobro provesti.

No, pritom valja imati na umu da sve blagodati izdašnijeg financiranja obrazovanja nećemo baš tako brzo osjetiti. Treba sačekati da generacija dame s početka ove kolumne ode u mirovinu, te da stasaju novi naraštaji diplomaca koji mogućnost rada u školi više neće doživljavati kao zadnju, najgoru opciju, jer je posrijedi jadno plaćen posao za luzere, nego će ga entuzijastično birati, zato što u njemu mogu ostvariti pristojnu egzistenciju, a privlači ih mogućnost pedagoškog rada.

U polemici oko prosvjetara na neki paradoksalan način svi su u pravu: i profešuri koji traže povišice i dio javnosti koji bi im je uskratio, jer tvrde kako među profešurima ima mnogo, zapravo previše nesposobnih luftiguza. Jedna je stvar, međutim, ključna: nastavi li se dugovječna praksa financiranja školstva na kapaljku, buduće generacije prosvjetara bit će puno gore od ovih što ih danas imamo (o da, bez brige, uvijek može gore!), a iz škola nam više neće izlaziti bistra, solidno obrazovana i znatiželjna djeca, nego tupi, nezainteresirani mrmoti.

Priča o prosvjeti neobično je nalik polemici oko plaćanja televizijske pristojbe. Oni koji bi je ukinuli tvrde da se HRT pretvorio u medijski servis samo jedne stranke i da je k tome digao ruke od svih profesionalnih standarda. Toj se ocjeni ništa ne može prigovoriti, ali ona svejedno ne može biti razlog za ukidanje pristojbe jer bi se tom gestom ukinula i svaka mogućnost da javna televizija ikada više postane ono što bi trebala biti – informativni, ali prije svega kulturni servis svih građana, javno dobro koje se nipošto ne smije izložiti na milost i nemilost komercijalnom tržištu.

Naslovnica Jučer danas malo sutra

VIŠE IZ RUBRIKE