Mišljenja Jučer danas malo sutra

Jučer danas malo sutra

Ivica Ivanišević

Ivica Ivanišević: Ne damo te, pismo naše! Zaista je tužno da se u bablje ljeto 2019. ikoga treba uvjeravati kako je ćirilica apsolutno legitimno (i) hrvatsko pismo

jučer, danas, malo sutra

Moram priznati da nikad nisam razumio krilaticu „Ne damo te, pismo naša“, kojom je krštena cijela serija popularnih koncerata. Ona, naime, pretpostavlja da bi sirotu klapsku pismu trebalo braniti od tuđih prisizanja, što mi je barem dvostruko upitno.

Prije svega, nisam opazio da itko pokazuje ambiciju te vrste. Istini za volju, a capella pjevanje na dalmatinski način ima svoje zagovornike i pristaše diljem svijeta.

Svi znamo za slučaj onih simpatičnih Polinežana okupljenih u klapi Samoana, koji zvuče autentično kao da su se rodili na našoj tvrdoj stini, a ne na svome mekome salbunu. No, njihova zanesenost dalmatinskom baštinom nije invazivnog tipa: pismu našu oni nam ne žele oteti, zaključati u podrum i potom je zlostavljati.

Uostalom, zašto bi se uopće (i od koga) štitila bilo čija glazbena tradicija? Blueserima s američkog juga nije padalo na pamet kukati u stilu „ne damo te, pismo naša“ kad je bijela mularija pokazala interes za njihovu glazbu. U tome su vidjeli lijepu poslovnu šansu i još ljepšu priliku da blues izvedu iz geta jedne zajednice te ga pretvore u univerzalni muzički idiom.

No, zadnjih tjedana (pače mjeseci, pače godina) čini mi se kako bi bilo vrlo korisno lansirati krilaticu koja se od ove klapske razlikuje u samo jednom slovnom znaku, pa umjesto „ne damo te, pismo naša“, govoriti „ne damo te, pismo naše“.

Zaista je tužno da se u bablje ljeto 2019. ikoga treba uvjeravati kako je ćirilica apsolutno legitimno (i) hrvatsko pismo. Ali, očito, treba, što je zorno potvrdio nedavni vukovarski skandal (ako skandalom uopće smijemo zvati događaj koji ni na koji način nije iskočio s tračnica tamošnje normalnosti, nego je prije potvrda deprimirajućeg kontinuiteta).

Podsjećam, u Mjesecu hrvatske knjige Ivan Penava, profesor tjelesne i zdravstvene kulture, kulturno nadasve jednu je knjigu – jer i gradski statut ispunjava kriterije da ga sukladno Škegrinom poučku nazovemo knjigom – bacio na pod, samo zato što je otisnuta na pismu kojega se dotični kineziolog gnuša.

Toksična ćirilica

Pismo je, kao što znamo, konvencionalni sustav vizualnih, najčešće grafičkih znakova kojima se služimo kao sredstvom za bilježenje i čuvanje jezičnih poruka i tekstova. Pismo je, dakle, platforma za sadržaj, a ne sadržaj sâm, pa je prilično nejasno zašto bi itko bjesnio zbog medija umjesto zbog poruke.

To je otprilike kao da počnete divljati jer vas nervira koverat kojega zbog gađenja ne želite otvoriti, pa ne možete znati je li unutra novac ili, recimo, sudski poziv.

Penava u svojoj beskrajnoj milosti ne isključuje mogućnost da jednoga dana ćirilica postane manje odioznom, možda čak i savršeno prihvatljivom, ali tek kada se za to steknu preduvjeti. Kako se, pak oni stječu, možemo samo nagađati, premda pretpostavljam da to ima izravne veze s brzinom zacjeljivanja rana.

Zacijelo ste čuli da su Hrvati iznimno rijedak primjer naroda iznimno rijetke krvi koja se opire zgrušavanju, pa i nakon skoro trideset godina još uvijek čeznemo za domovinskom krastom koja će nam zatvoriti žive rane.

S tom bismo činjenicom možda i mogli nekako živjeti samo kada bismo znali da će naš problem biti riješen za deset, dvadeset, ma neka bude i trideset godina. Ali neće. Penava i njemu slični uporno će minirati famozne „preduvjete“, tupiti o živim ranama (čak i kad su one na mrtvim ljudima) i zabranjivati jedno pismo, ne mareći što je ono (i) naše.

Onaj kojemu je stalo do komunikacije, dakle, dijaloga, ne može dovoditi u pitanje njegove pretpostavke, jezik i pismo.

Tko ustaje protiv „konvencionalnog sustava vizualnih, najčešće grafičkih znakova kojima se služimo kao sredstvom za bilježenje i čuvanje jezičnih poruka tekstova“, ne želi nikakvu slobodnu razmjenu misli i ideja, njemu je stalo samo do podizanja zida između „nas“ i „njih“, odnosno svođenja jednoga grada na grobnicu u kojoj pored toliko mrtvih nema mjesta za žive.

Tu zadaću Penava zaista besprijekorno obavlja. I ne misli se zaustaviti samo na tome. A i zašto bi? Ako je jedan grad uspio zamrznuti u jezivoj prošlosti, zašto to isto ne bi pokušao učiniti i s cijelom zemljom?

Uostalom, tko će ga spriječiti kad cijeli establishment ionako puše u iste grobljanske diple i pokušava sav smisao našeg postojanja svesti na otplatu duga žrtvama?

Koje sasvim sigurno nisu pale da bi se Penava i slični uzdigli i postali mjerom svih stvari, ljudi koji ne drmaju samo političkom scenom, nego i znanstvenom, jer napuhani kao mantel buvel donose tobože stručne sudove o zgrušavanju krvi i objavljuju otkrića o toksičnosti nekog pisma.•

Naslovnica Jučer danas malo sutra

VIŠE IZ RUBRIKE