Mišljenja Librofilija

Librofilija

Selo moje malo: 'Uoči slavlja' iznimno je šarmantno i toplo djelo koji osvaja produhovljenim humorom

librofilija

Saša Stanišić je, kao što mu i samo ime kaže, njemački pisac čiji se romaneskni debi "Kako vojnik popravlja gramofon" 2006. godine prvo izvrgnuo u jedan od najvećih hitova na matičnome tržištu, da bi potom postao snažnim izvoznim adutom: knjiga je do danas prevedena na čak 31 jezik.

Taj libar obilježen mnogim neskrivenim autobiografskim akcentima ponudio nam je priču o Aleksandru Krsmanoviću, višegradskome dječaku iz miješanog braka, koji 1992. zajedno s roditeljima napušta svoje rodno mjesto i započinje izbjeglički život u Njemačkoj, a vezu sa zavičajem održava pišući pisma svojoj prvoj ljubavi, djevojčici Asiji, čija mu je sudbina u ratnome metežu ostala nepoznata.

Potresni roman o brutalnom nestajanju jednoga svijeta i pokušajima da se rasuti puzzle života iznova složi uspio je osvojiti masovnu publiku unatoč činjenici što se tom knjigom Stanišić legitimirao kao pisac koji ne ugađa čitateljima. Autor koji se rado prepušta digresijama i furioznom brzinom šalta pripovjedni fokus s jednoga na drugi motiv tražio je vrlo usredotočenu publiku koja se ne plaši izazova. I, bogami, uspio je dobiti.

Netko drugi na njegovu bi se mjestu i sljedećim romanom nastavio kretati u koordinatama prvijenca. No, umjesto da skocka još jedan rukopis u kojemu će tematizirati traume regije u kojoj je rođen i iskustvo ausländera, Stanišić je napisao vrlo njemačku priču. Ona je situirana u malo mjesto Fürstenfelde u okrugu Uckermark blizu granice s Poljskom, uspavanu provinciju čija su jedina atrakcija dva jezera čije porijeklo, prema pučkoj predaji, seže do naših krajeva: "Nije čovjek jezera kod Fürstenfeldea tako podijelio da ih danas imamo dva, učinio je to jedan div. Prije mnogo, mnogo vremena odlomio je planinski vrh od dalmatinskih Dinarida i tako ga zavitlao da se ovdje prizemljio i vodu zauvijek raspolovio nadvoje. Je li div planinski vrh ciljano bacio, to predaja ne govori."

Na prvi pogled, političke mijene i potresi nisu ostavile osobitog traga na ritmu života te malešne zajednice koja je nekoć pripadala DDR-u. Samo jedan mještanin lustrirani je Stasijev konfident, a i on bi zacijelo ostao pošteđen neugodne stigme da sâm nije priznao suradnju s policijom.

Kao što se Fürstenfelđani doimaju izmirenima s prošlošću, tako ih i suvremene političke kontroverze ostavljaju manje-više ravnodušnima, o čemu se možemo obavijestiti iz pasaža u kojemu Stanišić govori o mjesnoj umjetnici: "Jedini neonacist kojega je gđa Kranz naslikala spava. U tome i jest trik. Bez obzira na ćelu, netko neupućen ne bi odmah pretpostavio da tu nužno neonacist spava. Ali tako je. Piše otraga, 'Neonacist spava', tako se zove slika. Fürstenfelđani bi ionako znali da ondje neonaci spava jer je to Rico. Mi imamo 1 ½ nacista: toga Rica i njegovu djevojku Luise. Luise je polunaci jer ta sranja radi Ricu za ljubav."

No, dremljiva rutina zabiti izložene propadanju, u kojoj je nekoć bilo čak sedam gostionica, a danas se žeđ može namiriti u samo jednoj garaži koja fingira krčmu, tek je privid ispod kojega ključaju strasti, čežnje, nade i strahovi. Zanemarimo li razvedenu mrežu rukavaca priče - što nije osobito lako znamo li da na te dionice otpada brat-bratu polovica romanesknog sloga - sva je radnja zbijena u noći uoči mjesne fešte, Anindana.

Kroz te gluhe sate provest će nas galerija sasvim osebujnih, neodoljivih karaktera: gospodin Schramm, bivši potpukovnik istočnonjemačke vojske, koji ne zna gdje bi prije pucao, u aparat za cigarete ili u sebe sama, tinejdžerka Anna koja pokušava saldirati prošlost svoje obitelji i nazrijeti vlastitu budućnost, Johann, zvonarski naučnik, njegova majka arhivistica, udovac koji se propio, gospođa koja vodi ženidbenu agenciju... čak i jedna lisica u potrazi za hranom. Sudbine svih svojih junaka Stanišić nemilosrdno napinje do samog ruba pucanja, uspijevajući u isti mah i uznemiriti i nasmijavati čitatelje.

"Uoči slavlja" roman je rahle, mozaične strukture i short cut dramaturgije, kompiliran od, na prvi pogled, nesukladnih fragmenata: glavni pripovjedni tok stalno presijecaju pasaži u kojima se elaboriraju i seoski tračevi, i mitološke epizode, i citati iz povijesnih dokumenata...

Furiozna izmjena različitih diskursa ne bi, naravno, mogla biti tako dojmljiva da Stanišić nije blistavi stilist (i da prevoditeljica Anda Bukvić Pažin nije odradila impresivan posao). To zavodljivo šarenilo u sebi, međutim, krije i jednu ozbiljnu slabost. Teško se oteti dojmu da je autor malo presolio juhu poigravajući se s digresijama koje gdjekad više sliče spisateljskim egzibicijama negoli funkcionalnim epizodama te da bi i sebi i publici učinio uslugu da je rukopis štrihao i pobacao neke balastne ulomke.

No, svim prigovorima unatoč, treba reći kako se radi o iznimno šarmantnome i toplom djelu pisca koji jednako osvaja produhovljenim humorom kao i umijećem da u čitatelju razgori cijelu skalu dubokih emocija, a pritom ne zaglavi u glib jeftinih sentimenata.

Kolekcionar nagrada
Saša Stanišić rođen je u 1978. u Višegradu, a od 1992. živi u Njemačkoj. Studirao je u Heidelbergu, a jedno vrijeme radio kao asistent na Sveučilištu Bucknell u Pennsylvaniji. Piše prozu, radio igre, satiru i novinske kolumne. Njegov prvi roman "Kako vojnik popravlja gramofon" osvojio je nekoliko prestižnih književnih priznanja, a "Uoči slavlja" nagrađen je na Sajmu knjiga u Leipzigu. Prošle godine publicirao je zbirku kratkih priča pod naslovom "Traperi" (Fallensteller).

Ni Srbin ni Bošnjak
"Sa socijalnim strukturama života u Njemačkoj u kojoj sam proveo više vremena nego u Bosni, ali s bakom u Višegradu i tetkom u Zavidovićima, niti sam za Srbe kako treba Srbin, niti sam za Bošnjake u stvari Bošnjak, a obadvoje jesam jer hoću to biti i jer volim bogatstva i veze i prelamanja svih naših kultura, a onda - da još stvari zamutim - ne pišem na našem i ne volim grah. Sve ja to jesam i nisam i mogu i hoću i neću i volim i ne volim biti - i neka bira tko što hoće, identitet bi uvijek i trebao biti to - slobodan za biranje", kazao je Stanišić u jednom intervjuu.

 

Naslovnica Librofilija