Mišljenja Librofilija

Librofilija

Ivica Ivanišević

Pljuska za ksenofobe

Andrea Camilleri sicilijanski je pisac krimića koji se, začudo, rijetko bavi organiziranim kriminalom. Počinitelji zločina koje istražuje njegov glavni junak, inspektor Salvo Montalbano, uglavnom su "civili" koji ne pripadaju nekoj mafijaškoj obitelji, sasvim običan svijet pogonjen strašću, a ne poslovnim interesom.

Camilleri nije, naravno, krivotvoritelj društvenih prilika na svom otoku, koji će nijekati da tamošnji ritam života umnogome diktiraju čvrsto umreženi kriminalci, pa ćemo između korica njegovih knjiga pronaći puno dojmljivih ilustracija toga stanja. No, prisutnost mafije koja održava skladan koruptivni suživot s nominalnim stupovima poretka, u njegovim je romanima ipak ograničena na drugi plan.

Kako objasniti autorovu suzdržanost, pa ako hoćete i diskreciju prema opasnim tipovima povezanih u vertikalu kriminalne moći? Možda strahom? U to obrazloženje teško je povjerovati znamo li da je prvi roman iz serije Camilleri objavio s navršene 73 godine.

Neću, naravno, reći da je odvažnost privilegij starosti, no čovjek u tako visokoj dobi ima puno manje razloga za kukavičluk od osobe, recimo, na pragu srednjih godina. Ako prosječnoga djedicu netko i može uplašiti, onda to sasvim sigurno nisu ubojice s otkočenim pištoljima, nego liječnici s isukanim dijagnozama.

Prije bih rekao da Camilleri zazire od mafije zbog dubinskog razumijevanja žanrovskih regula književnosti kojom se bavi. O poslovima organiziranog kriminala mogu se, naravno, napisati sjajni trileri, no tu je vrstu stvarnosnog materijala razmjerno teško iskoristiti kao zahvalan predložak za prozu detekcije.

Razlog tomu je vrlo jednostavan: kako nabrijavati enigmu i razvijati napetost kad od početka čitatelj sluti ili zna koja osoba odnosno organizacija stoji iza nekog zločina? Camillerijeva zaokupljenost negativcima koji nisu karijerni kriminalci ne znači, međutim, da on u svojim knjigama nudi samo neku vrstu rebusa što ga razrješuje glavni junak, na mareći pritom za društveni ambijent u kojemu se priča odmotava.

Upravo suprotno, radi se o autoru koji zapravo ništa ne duguje tradiciji engleskog whodunita.

Njegov Montalbano nije deduktivni genij kalibra Herculea Poirota, nego neka vrsta intelektualnog dizelaša s kasnim paljenjem, koji slučajeve uglavnom rješava osloncem na intuiciju, udarajući se šakom u čelo i proklinjući vlastitu tromost i glupost što kamenčiće mozaika ranije nije uspio sklopiti.

Draž čitanja njegovih pustolovina ne izvire iz vješto razbacane mreže indicija i tragova, nego iz osebujnih karaktera koji nose neku priču i socijalnih prilika u kojima se ona zbiva. Zato se svaki krimić s Montalbanom doima kao bogato dokumentirana antropološka studija koja zrcali slojeviti sicilijanski mikrokozmos, otvorena igri tumačenja i prepoznavanja, pa će tako u ovim knjigama Dalmatinci bez teškoća nazrijeti mnoge uznemirujuće podudarnosti s vlastitim okružjem.

"Drugi kraj konca" osmi je Camillerijev krimić publiciran kod nas, a na hrvatski ga je, kao i sve do sada tiskane naslove, preveo Juraj Gracin (što je posao pred kojim se valja nakloniti znamo li da Sicilijanac piše na mješavini književnog standarda i nekoliko zakučastih otočnih dijalekata).

Montalbano i njegova ekipa iz izmišljenog gradića Vigàta padaju s nogu jer svake noći dočekuju brodove prekrcane izbjeglicama. Zločin koji će poremetiti njihovu ionako sumornu rutinu nije izravno povezan s emigrantskom dramom, ali se priča zapliće u ozračju koje je presudno određeno tim događajima.

Putem svoga junaka Camilleri u mnogim dionicama teksta udara zvučnu pljusku svim ksenofobima. Na primjer: "Montalbano je bio siguran da doktor točno prenosi ono što ga je on bio zamolio da kaže. Premda nije znao arapski, činilo mu se da razumije neke riječi. Dok je slušao, sjetio se da su nekoć svi mediteranski ribari govorili zajednički jezik, sabir. Hajde ti znaj kako je nastao i kako je izumro, a sada bi bio svima koristan."

Galerija karaktera na visini je Camillerijeve reputacije: uz stalni ansambl (anti)junaka koje su vjerni čitatelji serijala odavno zavoljeli i "posvojili", tu je još i cijeli niz osebujnih, punokrvnih i uvjerljivih likova koji priču produbljuju i šire ni jednoga trenutka ne ispuhujući napetost.

Naravno, kao i uvijek, najveći suvremeni književni oblapornik u predasima rada na slučaju prepušta se ugodama nepca, a ja ne mogu odoljeti da vam ne prenesem čime se sve između korica romana Montalbano počastio.

Dakle: "migrantska juha (riblja juha s puno pašte i povrća), nabujak od patlidžana i tjestenine, špageti sa školjkama, trapaneški makarončići s karfiolom i krumpirom, usoljene trlje, bakalar sa sušenim crnim maslinama, pašta Enzove (gostioničarove) žene, marinirane srdele s uljem i narančama, pašta s butargom, frigane trlje s kapulom, lazanje s rižom, sfincione s mesom (palermitanski specijalitet od tankog dizanog tijesta sa šugom od rajčice, kačkavaljom ili mesom), pržene male hobotnice i lignje, saftu od riže s ribom, mješavina ostataka svakojake ribe pržene u tavi (to Enzova obitelj spravlja samo za sebe i birane goste), bob, grašak i artičoke, jota i frico."

Nikotinski ovisnik

Andrea Camilleri rođen je u 1925. u Portu Empedocleu (u počast svome najvećemu sinu taj se gradić i službeno prekrstio u imaginarnu Vigàtu). Cijeli radni vijek bavio se režijom, prvo praktično, a potom i kao sveučilišni profesor. Usput je i pisao, mahom povijesne romane koji nisu, međutim, zabilježili osobiti uspjeh. Tek ga je serijal o Montalabanu katapultirao u orbitu književnih zvijezda. Ovaj vitalni 92-godišnjak strašno nervira zdravstvene čistunce, jer je doživio duboku starost unatoč tome što je kompulzivni pušač.

Diktirani roman

"Drugi kraj konca" 25. je naslov iz serije o Montalbanu, a autor ga zaključuje dirljivom bilješkom. "Želim zahvaliti Valentini Aliferj, koja mi je pomogla napisati ovaj roman, ne samo fizički, nego i sudjelujući u pripremanju za tisak. Drugim riječima, s obzirom na prispjelu mi sljepoću, ovu knjigu (a nadam se i druge koje će uslijediti) bez nje ne bih bio mogao napisati."

 

Naslovnica Librofilija