Mišljenja Librofilija

Librofilija

Ivica Ivanišević

Kontra književnog bontona

librofilija

César Aira, argentinski pisac rođen 1949., autor je koji nikoga ne ostavlja ravnodušnim: njega se naprosto ili obožava ili prezire. 

Razlozi za tako snažne reakcije što ih u javnosti izaziva ne tiču se njegove građanske osobe, nego su “ugrađeni“ u same knjige koje se žilavo opiru jednoznačnim tumačenjima.

I dok jedni oduševljeno slave Airino tvrdokorno inzistiranje na apsurdu i grotesci te njegovu strast prema izigravanju čitateljskih očekivanja, drugi ga srdito otpisuju kao ćaknutog skribomana koji nije kadar zadržati fokus na nekoj temi ili motivu dulje od dvije-tri stranice.

Kretanje naprijed

Na sve primjedbe zapjenjenih kritičara ovaj pisac ravnodušno odgovara kako zadaća književnosti, barem one dobre, nije u tome da išta objasni i rastumači, jer je dostizanje tobožnje istine samo demodirani, romantičarski mit. Njegov autorski credo mogao bi se sažeti u sintagmi “kretanje naprijed“.

On, po vlastitom priznanju, piše bez makar i okvirnog plana odnosno skiciranog zapleta, čak i bez jasne ideje o tome kakvim se likovima želi baviti. A kad dođe do kraja literarne pustolovine, rukopisu se ne vraća da bi o njemu iznova promislio, uredio ga i dotjerao, nego ga odmah liferuje izdavaču. Kako stvara pojedinačne naslove, tako gradi i opus: piči naprijed bez pogleda u retrovizor, pa je do danas objavio više od 80 knjiga, među kojima je i šezdesetak romana.

“Kako sam postao redovnica“ (knjigu je na hrvatski preveo Dinko Telećan) tipičan je libar iz Airina autorskog portfelja. Pisac koji više od ičega voli obmanjivati svoju publiku, to čini već od naslova. Između korica knjige nećemo, naravno, čuti ni riječ o tome kako je junakinja upisala novicijat i položila redovničke zavjete.

Čak će se i pitanje njezina spola - i to bez očigledna razloga - brzo dovesti u pitanje. Pripovjedač je, naime, čas dječak, čas djevojčica, premda ćemo u jednom trenutku shvatiti kako se legitimira piščevim imenom i prezimenom.

Priča – ako je tako “zaokružen“ pojam uopće umjesno koristiti u slučaju bilo kojeg Airina rukopisa – počinje se odmotavati kad glavnog junaka/junakinju otac izvede da prvi put kuša sladoled. To virtuozno ispisano poglavlje završit će očevim ubojstvom sladoledara koji im je nehotično servirao pokvarenu slasticu.

Ovdje se ne radi o još jednom romanu koji iz nježne pozicije infantilnog pripovjedača progovara o životu koji je u jednom trenutku iskočio s tračnica normalnosti. 

Prepredena zaigranost

U Airinu svijetu ništa slično normalnosti ionako ne postoji, osim ako tom riječju ne želimo obuhvatiti goli privid nekog reda. Stoga ni njegov junak/junakinja do konca knjige neće pohvatati konce svog zapetljanog klupka egzistencije, nego ga dodatno zamrsiti. Sve do zapanjujućeg i jezovitog obrata koji se doima više kao koketno namigivanje žanrovskim konvencijama nego kao uistinu promišljen, dramski motiviran finale.

“Kako sam postao redovnica“ svojim inzistiranjem na osvješćivanju pripovjedačeve pozicije i njegovu/njezinu razumijevanja svijeta oko sebe može se čitati i kao neka vrsta autopoetičkog teksta, svojevrsnog “naputka za uporabu“ čitavog Airina opusa. 

Do čije srži, sasvim je izvjesno, nećete doprijeti – jer je pisac previše prepreden u svojoj zaigranosti - ali biste se putem mogli sjajno zabaviti uz razbarušene stranice ovog u isti mah i duhovitog i makabričnog autora koji dojmljivo tuče kontru svakome književnom bontonu.

Naslovnica Librofilija

VIŠE IZ RUBRIKE

Librofilija/Dino Bauk: 'Kraj. Iznova'

Trojica u mraku

'Utopljenici i spašeni'

Kemija zla