Mišljenja Librofilija

Librofilija

Ivica IVANIŠEVIĆ

Pedeset nijansi crvene

Ova je knjiga nesvakidašnji geopolitički odnosno kulturološki ljubić, poučan koliko i zabavan

"Od Oktobra do otpora" Ivane Peruško Vindakijević ljubavna je priča. Nemojte se dati zavarati njezinim podugačkim podnaslovom ("Mit o sovjetsko-jugoslavenskome bratstvu u Hrvatskoj i Rusiji kroz književnost, karikaturu i film (1917.-1991.), ovdje se zbilja radi o povijesti jedne duge i strastvene veze o kojoj se danas – barem kod nas – uglavnom šuti, što zbog stida, što zbog ravnodušnosti.

U toj su vezi sovjetski Rusi i jugoslavenski Hrvati iskusili štošta, zapravo sve osim dosade, što je i logično jer nikada nisu sklopili formalni brak. Ali su se zato uporno i stalno zaljubljivali pa "zamrzivali", trenutke slatkih ushita zaključivali gorkim razočaranjima koja su pak bila samo priprema za nova romantična posrnuća.

Zaguljenu kompliciranost te sretno-nesretne ljubavi sjajno su anticipirala tri dnevnika ranih hrvatskih posjetitelja sovjetske Arkadije, Miroslava Krleže, Augusta Cesarca i Ante Cilige. Premda su sva trojica u "edinij, mogučij Sovetskij Sojuz" prispjeli kao nepokolebljivi ljevičari i vjernici novog poretka, svoje su zapise (i živote) ozračili s tri potpuna nesukladna duha. Cesarec je do posljednjeg dana ostao radosnim zagovornikom sovjetske Hrvatske, a Ciliga se prometnuo u tvrdokornog antikomunista. Samo je Krleža svoj entuzijazam spram SSSR-u od početka do kraja uspio zadržati u leru.
 

 

No, našu stranu ove turbulentne ljubavne priče krcate dramatičnim akcentima domaći je čitatelj, ako je htio, lako mogao i do sada saznati. Ruska dionica ostala nam je, međutim, poznatom tek u najgrubljim crtama. Fokusirani na vlastite muke, uspješno smo ignorirali frustracije ne manje traumatiziranog partnera, pa je u tom smislu "Od Oktobra do otpora" neobično instruktivan vodič kroz sovjetsku odnosno rusku stranu erotskoga spora. Osobito su zanimljiva poglavlja koja se bave umjetnicima čija su svjedočanstva isprva ljubavi, a potom i mržnje bila najdojmljivija.

Slučaj Nikolaja Tihonova u tom je smislu vrlo ilustrativan. On je 1947. godine objavio zbirku pod naslovom "Stihovi o Jugoslaviji". Njegovi poetski iskazi ljubavi prema mlađem, jugoslavenskom partneru bili su do te mjere snažni da je libar zamalo ovjenčan prestižnom Staljinovom nagradom. Velim zamalo, jer je knjizi presudio loš tajming i hazjajin osobno. Nakon Titova "ne!" Staljinu u brk, kremaljski je drmator odlučio da njegova nagrada ode u druge ruke.

Tihonov nije ostao samo bez prestižnog priznanja, nego i čitave knjige, jer je ona, zajedno s desecima drugih sovjetskih djela ispisanih u slavu Tita i Jugoslavije, završila u mraku deponija. Odakle je nitko neće izvaditi čak ni nakon što Hruščov službeno odledi do tada zamrznute odnose s Jugoslavijom, a Broz prestane uživati reputaciju Broztitutke (kako ga je krstio pisac Samuil Maršak).

 

Da nije Ivane Peruško Vindakijević, Splićani, primjerice, nikada ne bi imali priliku pročitati pjesmu iz te zbirke, koju je Tihonov napisao u počast njihovome gradu dajući mu pritom najveći mogući kompliment: da ga, naime, podsjeća, na ljubljeni Lenjingrad ("Vidio sam kako plamte oči,/ A na licu sjene kruže.../ - O čemu raspredate ove noći?/ - O Lenjingradu, druže./ I u Splitu oživi grad moj./ Udaljenost je nestala,/ Kao da sam došao u dom svoj,/ Nestala su sva skitanja.")

U najkraćem, "Od Oktobra do otpora" (ili "Pedeset nijansi crvene") nesvakidašnji je geopolitički odnosno kulturološki ljubić, poučan koliko i zabavan.

 

 

 

 

Naslovnica Librofilija