Mišljenja Librofilija

Librofilija

Ivica Ivanišević

Pljuska u lice malog čovjeka

Librofilija

Onako ugrubo, književnike bismo mogli podijeliti u dvije skupine: one koji cijeloga života pišu, zapravo dopisuju jednu te istu knjigu, i one koji vole iznenađivati i sebe i čitatelje mijenjajući motive, teme, poetike i žanrove. Potonjoj grupaciji pripada i Slovak Pavel Vilikovský (rođen 1941.), koji je na našemu tržištu debitirao prije otprilike godinu i pol romanom "Pas na cesti".

Premda se u suštini radilo o ljubavnoj priči, ona je funkcionirala tek kao dobrodošla dramska izlika koja će na okupu držati britke i duhovite komentare na račun slovačkih kompleksa. Naime, narod koji s Česima dijeli jednaku razinu infišanosti u naše more, nije nam blizak samo zbog turističkih razloga ili zato što su i oni jednom također imali Hrvata na dužnosti predsjednika Republike. Mi sa Slovacima dijelimo i kompleks grandece, tako tipičan za malešne narode koji se ne mogu pomiriti s vlastitom neutjecajnošću. Vilikovský - kojemu je i samo pitanje nacionalne identifikacije duboko suspektno – blistavo se i nadmoćno narugao svojim zemljacima koji se tuku u patriotska prsa, ultimativno tražeći da ih drugi narodi vole.

Iz naše perspektive, libar o Slovacima mogao se – zapravo morao – čitati kao knjiga o Hrvatima. Jer, sve što je ovaj pisac uz puno humora i, bogu hvala, vrlo malo obzira sasuo u brk svojim sunarodnjacima, moglo bi se – zapravo moralo - odbrusiti i nama. Pa i malo više od toga. Sve u svemu, Pavel Vilikovský već se prvom prevedenom knjigom pozicionirao među pisce koje je naša publika imala dobrih razloga posvojiti.

"Priča pravoga čovjeka" (prijevod potpisuje Sanja Milićević Armada) na prvi, a bogami i drugi pogled, ima malo veze s "Psom na cesti".

Bratislavska jesen

Za početak, ne tematizira suvremenost, nego, recimo to tako, bratislavsku jesen koja je nastupila ukazom nakon sloma praškog proljeća. Potom, priča se izlaže u formi dnevnika što ga vodi glavni junak, sitni službenik koji bi htio biti manje sitan. Za četrdeseti rođendan sin srednjoškolac kupio mu je dnevnik, a supruga nalivpero, pa se on odlučuje bilježiti svoju svakodnevicu, da bi njegov sin jednoga dana, kad odraste i dostigne punu zrelost, mogao shvatiti s kakvim mu se problemima otac hrvao i koliko je zapravo bio dobar i važan čovjek. Tajming nije mogao biti bolji, jer se glavnom junaku njegova do jučer zamorna rutina preko noći preobrazila u svoju suštu suprotnost: na poslu su mu se otvorile lijepe šanse za napredovanje, naravno, ako bude spreman još gorljivije nego prije držati partijski kurs; bolju profesionalnu budućnost naviješta mu i operativac tajne službe koji ga želi unovačiti kao konfidenta; najzgodnija mačka u poduzeću otvoreno mu se nabacuje.

Oduševljeni dnevničar bacit će se u naručaj svakoj prilici da promijeni svoj do tada neuzbudljivi život. To će mu, za početak, stvoriti probleme u komunikaciji sa svojim bližnjima: najužom obitelji, znancima i jedinim pravim prijateljem. A za kraj? E to vam ne smijem otkrivati. Sami ćete morati do odgovora na pitanje je li glavni junak na koncu osvojio prestižni položaj i zanosnu ljepoticu.

Znamo li da je Pavel Vilikovský imao nemalih okapanja s komunističkom vlašću, zbog čega je do Baršunaste revolucije objavio samo dvije knjige, "Priča pravoga čovjeka" mogla bi se doimati kao neka vrsta zakasnjelog (izvorno je objavljen 2014. godine) lustracijskog romana kojim autor pokazuje figu nekadašnjim drmatorima. No, taj interpretativni ključ, bojim se, neće otključati piščevu poetičku bravu koja je kudikamo sofisticiranija. Premda su ovaj roman i "Pas na cesti" skoro pa neusporedivi i u formi i u sadržaju, oni ipak dijele jedno važno, zapravo presudno svojstvo. U oba slučaja radi se o knjizi koja je nemilosrdna ne prema ovom ili onom društvenopolitičkom poretku (svejedno radi li se o komunizmu ili "mladom", tranzicijskom kapitalizmu), nego prema onima koji u pravilu oduševljeno plješću svakome poretku. Povijest književnosti puna je primjera plemenitih autora koji su svoje karijere posvetili uzdizanju malog čovjeka u nebeske vrhunce, trseći se dokazati njegovu važnost i zatajenu veličinu. Vilikovský radi nešto potpuno suprotno. Naći ćete vrlo malo pisaca koji tako razorno odvaljuju šljage po obrazu famoznog malog čovjeka – dakle, uplašenog oportunista bez moralnog kompasa, socijaldarvinista koji samo želi preživjeti, ne pitajući za cijenu.
Netko će možda poslije svega reći da je Vilikovský zapravo mizantrop, i neće puno pogriješiti. Ali uz toliko čovjekoljubaca koji nas dave svojim zagrljajima, dragocjeno je, upravo ljekovito, uza se imati nekog takvog.

Naslovnica Librofilija