Zadnjih dana svi kopamo po mobitelima iščitavajući na desetke puta stare Mosorove SMS-ove. Naviknuti smo, godinama, na redovitu dozu ironije, nade i optimizma u ovom sve gušćem i sve turobnijem mraku, pa ovisnički stružemo uspomene ne bismo li smogli snage za još dan.
Među zadnjim porukama koju mi je poslao jedna kratko glasi: „Jedinij magucij Sovjetskij Sojuz!“ Bio je to njegov tradicionalno revolucionarni rezime neke apsurdističke prepiske o bandi što nam uporno pokušava zatomiti radost življenja.
Filozofsko pitanje koje otvara taj refren stare sovjetske himne valja izreći naglas, jer je očito kako će nadživjeti i nas, jednako kao i Mosora: koliko svijetu danas fali ideja jake radničke države?
Ne misli se, naravno, na Gulage, političke procese, ideološki fanatiza...
Među zadnjim porukama koju mi je poslao jedna kratko glasi: „Jedinij magucij Sovjetskij Sojuz!“ Bio je to njegov tradicionalno revolucionarni rezime neke apsurdističke prepiske o bandi što nam uporno pokušava zatomiti radost življenja.
Filozofsko pitanje koje otvara taj refren stare sovjetske himne valja izreći naglas, jer je očito kako će nadživjeti i nas, jednako kao i Mosora: koliko svijetu danas fali ideja jake radničke države?
Ne misli se, naravno, na Gulage, političke procese, ideološki fanatiza...
