Da sam na mjestu ministra kulture Zlatka Hasanbegovića, bio bih ozbiljno zabrinut. Rebranding naše nacionalne povijesti i tisućljetne uljudbe počiva mu na klimavim nogama: ministrovi oslonci u medijskom, intelektualnom i filmskom svijetu su katastrofalno netalentiran kadar da bi ih svaki istinski domoljub strasno poželio vidjeti u službi srbijanskoga premijera Aleksandra Vučića.
Ja, primjerice, i nisam neki dežurni domoljub, a opet kad god zadnjih dana bacim pogled na HTV-ov Dnevnik, refleksno poželim da je to zapravo beogradski dnevnik. Ne progovara iz mene tajno nagnuće prema ekspanzionizmu mrske čaršije, nego tradicionalna hrvatska dobrohotnost prema susjedovoj kravi: iskreno mi je žao što su odabranici Siniše Kovačića naši, a ne medijski trudbenici našega najljućega neprijate...
