Mišljenja Špurtilom i ostima

Špurtilom i ostima

Davor Krile

Apokalipsa sutra

špurtilom i ostima

Još prije samo koji mjesec, izgledalo je da će nas zauvijek otplaviti voda infantilne rastrošnosti, partitokratske grabeži, pijanoga zaduživanja i raskalašenoga života iznad vlastitih mogućnosti. Ni najoptimističniji među ekonomskim ekspertima nisu nam davali više od godinu dana života nastavimo li dosadašnjim smjerom, a za većinu realnih financijskih stručnjaka Armagedon je već bio započeo, samo ga smrtnici nisu još registrirali svojim laičkim okom.

Savjesniji građani odavno su iskopali skloništa u vrtu i opskrbili ih s nešto zaliha vode, brašna, cukra i konzervi graha, te sve dobro opasali bodljikavom žicom i protupješačkim minama. Za kubanske krize u SAD-u makar se znalo koliko će otprilike trajati razdoblje najopasnije kontaminacije poslije smrtonosnoga udara nuklearnih bojevih glava: u našem slučaju o rokovima oporavka preživjelih se nije nagađalo apsolutno ništa, osim da je veliko zlo nacionalne oskudice, beznađa i dužničkoga ropstva pred vratima; opipljivo i neizbježno.

Da shvatimo razmjere zakazanoga potonuća, dovoljno je proguglati novinske naslove i udarne političke poruke s internetskih portala otprije šest mjeseci ili godinu dana.

„Stiže nam godina istine: 2017. nam dospijeva na naplatu 27 milijardi kuna duga“ – vrištalo je ovoga proljeća s naslovnice jednih novina. „Ne monetiziraju li se autoceste, 2017. nećemo preživjeti“ – opominjale su jedne druge, ne tako daleke prošle jeseni. “Hrvatska će pasti dublje od Grčke“ – pozivao je na razum razularenu rulju oko zlatnoga teleta konzumerizma jedan analitičar iz udruge poslodavaca, dočim je drugi prognozirao još goru nam sudbinu, samo ako se hitno ne daju privatnicima u outsourcing neke usluge unutar državnih ustanova, kao što su kuhinje i praonice u bolnicama. Uvaženi ekonomski vizionar, ljuti kritičar skoro svih hrvatskih Vlada od 1990. do danas, rutinski je zakazao gotovo čak i točan dan našega državnoga bankrota, baš kao Davorin Domazet Lošo točan datum početka Trećega svjetskoga rata 2025. godine u Rijeci. „2017. nam dospijeva 30 milijardi eura na naplatu“ – konstatirao je uz pomoć egzaktnih, brojčanih, argumenata – „i mi polovicom te godine bez rezanja troškova sigurno tonemo kao Titanic“.

Slušajući ove zloguke najave na gotovo dnevnoj bazi, u prosječnome Hrvatu se mogla roditi samo jedna vrsta dileme: je li svrhovitije ugledati se na Nou i početi graditi korablju s ovcama i kokošima, ili ipak zidati podzemni bunker s robnim rezervama kasarnskih gabarita?

U darkerskome pogledu na sudbinu jedine nam i vječne prednjačili su proroci, perjanici i ekonomski stratezi Mosta: nedostajalo je samo da u pohabanom ruhu počnu zaskakati ljude po ulicama, s opominjućim prijetećim prstom i kartonskim natpisima oko vrata „Kraj je blizu! Pokajte se, u grijeh ogrezla braćo!“

Umjesto očenaša, mostovci su sveudilj recitirali svoju slavnu političku poruku - ne provedu li se temeljite reforme monetarnog sustava, pravosuđa, javnih poduzeća, državne uprave i teritorijalnoga ustroja, svi su izgledi da ćemo najkasnije početkom 2017. bankrotirati! – a unisone poruke o malignosti daljnjeg života na dug upućivali su jednako često i njihovi partneri iz HDZ-a.

Apokalipse, međutim, nigdje na obzorju. Repatica nekim čudom još nije udarila. Lako za to, ali čini se da nam zapravo nije ni blizu, pa da uopće i ne namjerava. Premda je od svih najavljenih reformi iz proračunskih troškova uspješno otpisan i reformiran jedino ured bivšega predsjednika Mesića - a državni vrh još nije ni obznanio da je našao bogatu zlatnu žilu u temeljima Banskih dvora – nitko više ni riječju ne spominje skori kolektivni bankrot, a država nam najednom ima para ko' Džajić.

Ne fali joj kuna ni za rast plaća policajcima, vatrogascima i državnim službenicima, ni za božićnice istima. Ima čak dovoljno proračunskoga prostora i za smanjenje poreza, i za bezbrojne stranačke uhljebe u 21 županiji i u gotovo 430 hrvatskih općina, i za zapošljavanje novih kumova. Nije više nikakav problem dati status hrvatskih branitelja i pripadajuća materijalna prava i svim bivšim borcima HVO-a, makar Hrvatske nikad ne vidjeli ni u ratu ni u miru, a još je manji osigurati sredstva za hitnu kupnju najmodernijih helikoptera Black Hawk, da se malo junačimo pred susjedima zvanima komšije.
Oko MORH-ove nabavke nove eskadrile borbenih aviona jedina je suštinska dilema njihova marka - Gripen ili F-16 – dok je cijena, kad beg više nije cicija, posve periferna stvar. Imamo napretek šuški i za ponovnu kupnju Ine koju smo onomad iz primarno koruptivnih razloga prodali, ali ni za to ni za eventualne nove troškove poreznih obveznika nije kriv nitko iz HDZ-a: kriv je Drekavac.

Čini se da ekonomska i financijska istina o našoj zemlji, baš kao u pjesmi, leži isključivo u oku kojim se gleda. Samo naizgled je matematika nedvojbena znanost u kojoj se ne može proizvoljno prodavati demagogija oko mogućnosti neke zadane državne blagajne. Ne bi previše čudilo da se uskoro službeno ustanovi kako su zapravo neprijateljski spavači i pritajeni srbokomunistički elementi donedavno smišljeno širili defetizam i paniku od skorog ekonomskog sloma.

Nakon citatologa i razmetljivaca ekonomskim doktrinama te profesionalnih polemičara, na čelu Vlade napokon imamo iskusnog verbalnog hipnotičara koji dobro zna da za pravu ekonomsku politiku uopće nije važno koliko zarađuješ, koliko trošiš i za što se zadužuješ.

Bez obzira na dubinu prijetećega sloma, dovoljno je rutinski uvjeriti općinstvo da će - sad kad su naši čvrsto na vlasti – napaćena domovina iznova hitro postati zemlja meda i mlijeka. Da je Tuđman živ, na lokalne bi izbore stranku jamačno poveo pod parolom „Iz propasti - u blagostanje!“

Naslovnica Špurtilom i ostima