Mišljenja Špurtilom i ostima

Špurtilom i ostima

Davor Krile

Hrvatska šutnja

Slušamo ovih dana kako se probuđena Amerika pokušava distancirati od Donalda Trumpa, kako zaziva što skoriji impeachment, kako otkriva svu bijedu fašistoida kojega su netom okrunili, te obraz pokušava spasiti organiziranjem uličnih prosvjeda i skupova solidarnosti s nearijevskim građanima kojima je taj bjeloglavi sup rutinski zabranio pristup kolijevci moderne demokracije.

Naknadna pamet preko Atlantika cvate u svoj svojoj raskoši, premda bi bila kudikamo korisnija i efikasnija da se aktivirala na vrijeme. Da je puno bolje, a i jeftinije, spriječiti nego liječiti mudrost je koja oduvijek ne spada isključivo u domenu epidemioloških naputaka. No, tko smo mi Hrvati da ikome time solimo pamet? Da smo bili u stanju na vrijeme prepoznati loše namjere, demagoške šupljine, populistička obećanja i beskrajno političko licemjerje u vlastitoj kući, ne bismo se nikada ni našli u situaciji u kojoj smo danas, niti bismo u ciglih dvadesetak godina ugluho proćerdali budućnost svoje djece i vlastitu egzistencijalnu supstanciju.

U Franjinu korist

Od naknadne pameti, uostalom, jedino je naknadni moral podmuklija i uzaludnija stvar na svijetu. A mi tek ovih dana, punih sedam godina otkako je sišao s vlasti, spoznajemo pravi karakter i beskrajno političko licemjerje svojega bivšega predsjednika. Gotovo da nema dana da se u medijima ne pojavi neka nova snimka Stipe Mesića koja nam otkriva, ma tko bi se samo usudio i pomisliti, da je taj ideološki svrzimantijaš nekad bio gorljivi hadezeovac i tuđmanist.

Nećete vjerovati, ali povrh somnambulnih tvrdnja da su Hrvati u Drugom svjetskom ratu dvaput pobijedili, znao je i prilično otvoreno relativizirati zločinački karakter Jasenovca, baš kao da su ga o tome brifirali dr. Stjepan Razum i njegova kaptolska komisija. Posprdno je pričao i o domovinskim Srbima, te njihovu pravu da na opancima ponesu taman onoliko zemlje koliko su u Hrvatsku i donijeli, a nije mu bilo strano napasti kao izdajnika ni vukovarskog heroja Milu Dedakovića, sve samo da bi svojega pretpostavljenoga, aerodromskoga Franju, lišio svakoga tereta povijesne krivnje.

Ne bi me uopće začudilo da analitičari ubrzo otkriju kako je taj Mesić bio, štajaznam, možda i potpredsjednik HDZ-a, te Tuđmanova desna ruka? Ne bih ostao skamenjen ni na otkriće da je u tim slavnim danima, kao čovjek od Vrhovnikova iznimnog povjerenja, čak lansiran u najodgovornije beogradske misije, ili da je osobno skupljao novce dijaspore po svijetu.

Jedino što iskreno sumnjam da to u ovoj zemlji još nekoga zanima; puno mi je interesantnije razmišljati o činjenici da su o Mesićevim videouradcima, kompromitirajućim izjavama i političkim nevjerodostojnostima svi, pa i oni najveći Hrvati, punih 17 godina mahom šutjeli. Čak i slavni hrvatski ratnici i domoljubi - što vole Hrvatsku više nego majmun bananu i što su zadnja desetljeća kipjeli od prilično otvorene mržnje prema „dikobrazu“ i pantovčačkom „Burdušu“ - susprezali su se od svake konkretne akcije da ideološki nevjerodostojnim, na temelju neoborivih videodokaza, prokažu jednoga običnog počasnog predsjednika SAB-a.

Hadezeovski jezik

Jesu li ih od 2000. do nekidan možda bili zatočili u tajnim komunističkim kazamatima, da im se tako fatalno bio zauzlao jezik? Što su dosad čekali da nas suoče s Mesićevom evidentnom hipokrizijom? Zbog čega smo naivno mislili da je slavna sintagma „hrvatska šutnja“ iščezla iz našeg političkog života s propašću bezmudih hrvatskih komunista, te zašto smo se zavaravali da se novodobni domoljubi nikad i ni pod koju cijenu ne susprežu reći popu pop, a bobu bob?

I gdje li su samo, u kakvom dubokom ledu, čuvali ove kompromitirajuće snimke sa stranačkih skupova iz devedesetih, gdje najveći promotor antifašizma u ovoj zemlji govori najprljavijim hadezeovskim jezikom?
Trebala su proći dva puna Mesićeva predsjednička mandata, od 2000. pa do 2010., pa je trebao na Pantovčaku proći još jedan petogodišnji mandat njegova ideološkog subrata, pa je trebalo proći još gotovo pola mandata HDZ-ove predsjednice, no ni to još nije bilo dovoljno da se istraumatiziranim desnim moralistima u srce vrati hrabrost, pa da otključaju duboke podzemne bunkere i iz konzerviranih arhiva izvade bombastične snimke sredovječnoga, hadezeovskog, Mesića.

Trebalo je da taj 84-godišnji starac ostane bez zadnje trunke svoje političke moći i utjecaja, te da ga temeljem Mostova zakonskog prijedloga isele i iz ureda bivšeg predsjednika, da osim Milkine suknje na čitavome svijetu više nema drugoga zaklona, pa da ga odvažni konzervativni jurišnici s neustrašivim Velimirom Bujancem na čelu prokažu kao dvostrukog izdajnika. O tempora, o Morales! Da je nama ovakvima dati u ruke tri slavne vrpce iz afere "Watergate", Richard Nixon bi, usprkos svim ustavnim i biološkim ograničenjima, još dandanas bio na vlasti.

Sporogoreće herojstvo

Ako mene pitate, ovo uopće nije priča o Stipi Mesiću, jer je o njegovu naknadnom političkom moralu u ovoj zemlji i dosad znao tko god je ovdje živio i to želio znati. Ovo je ponajprije priča o Hrvatima kao takvima, te o našim najvećim domoljubima i njihovu čuvenome sindromu odgođenoga, sporogorećeg, herojstva. Jednako kao što su kasnili trčati u rovove devedesetih, danas fatalno kasne u potjeri za istinom.

I ne brinite se, nemam nikakvih iluzija da će ovaj domovinski serijal uskoro prestati s emitiranjem. Stipu Mesića u udarnim otkrićima hrvatskih medija uskoro može jedino zamijeniti Zoran Milanović: obojica su, uostalom, jednako visoko na Olimpu vlasti i u samome zenitu političke snage.

Naslovnica Špurtilom i ostima