Mišljenja Špurtilom i ostima

Špurtilom i ostima

Davor Krile

Tuđu djecu u naš rat!

Izij tuđu kokošicu, svoju veži za nožicu – uči nas drevna hrvatska pučka mudrost. No, iako se formula opstanka na ovim prostorima oduvijek zasnivala na tome praktičnome geslu, nekima je još uvijek nejasno, pa i krajnje problematično, što najbolji među nama savjesno i promišljeno štede svoj materijalni, genetski ili biološki potencijal.

Neshvatljivo im je, primjerice, da se netko tko uopće nije služio vojsku i sudjelovao u našem svetom obrambenom ratu - i tko puzanjem u prašini ili rasklapanjem puške ni u ludilu ne kani duhovno uzdizati svoje potomke - usuđuje za vojevanje i ratnički dril pripremati tuđu djecu. Kao da „naš rat, a tuđa djeca“ ovdje nije bio dobitni politički koncept i prije dvadesetak godina? Kao da anemija nije put, umjesto prepreka, za postajanje punokrvnim i diplomiranim Hrvatom?

Staljin i Tito kao primjeri

Širenje moralne panike zbog takvih, navodno sebičnih, pojedinaca postaje šokantno političko pomodarstvo: a čiju bi to djecu, molim vas lijepo, odgovoran državni dužnosnik trebao voljeti više od vlastite? Nije li i iz tradicijskog aspekta logično da su sinovi onih koji su već služili vojsku i ratovali bolje predestinirani za buduće militarističke aktivnosti od sinova asteničnih intelektualaca, profesora, provincijskih psihijatara ili sportaša amatera?

Ispraznim tuljenjem staroga šlagera o našim gloginjama i tuđem veseljku hrvatski narod često zanemaruje i činjenicu da je okrutnost prema vlastitoj djeci jedna od sastavnica povijesno poraženoga boljševičkoga naslijeđa. Poznato je kako je čuveni komunistički satrap Josif Visarionovič Staljin svojega najstarijega sina Jakova čak odbio spasiti iz njemačkoga zarobljeništva u Drugom svjetskom ratu, ne htijući ga razmijeniti za Von Paulusa s obrazloženjem da se feldmaršala nikad ne daje za običnoga poručnika.

Krvavi jugoslavenski maršal Josip Broz toliko je mrzio svoj narod da je i vlastitoga sina Žarka, samo zbog njegove hrvatske krvi, poslao da ratuje kao crvenoarmejac, pa je izgubio ruku. Ne želimo valjda da naši demokratski izabrani dužnosnici budu jednako emocionalno tupi prema krvi vlastite krvi? Valjda smo se borili i na izborima glasali za neke normalnije vođe, koji bi za mali nokat svojega prestolonasljednika rutinski u smrt poslali, ako ustreba, i milijune tuđih potomaka?

Treba, povrh svega toga, osigurati i dovoljno proračunskih poslova pomno odabranim subjektima, pa je zato – osim što je antidomoljubni i antihrvatski – svaki prosvjed protiv nove militarizacije zemlje ujedno i duboko antipoduzetnički čin. Iza bajki o učenju mladih digitalnih naraštaja kolektivnome redu i disciplini, te vjekovno zanemarivanoj vještini muškoga pravljenja kreveta, kriju se zapravo nemušto kamuflirani uhljebnički motivi.

Sve o našem trošku

Povrh desetak tisuća novih časnika koji bi dobili svetu zadaću utjerivati ratnički duh u raspusnu mladež, valjalo bi opet državi kupovati nove uniforme i drugu vojnu opremu, uređivati infrastrukturne i smještajne objekte (a svi dobro znamo koliko najobičnije bojenje, primjerice, tunela može biti proračunski štetno, a poduzetnički unosno). Svi znamo i koliko poslovično puno goriva troše vojna vozila, te koliko isplativo zna biti opskrbljivač vojske prehrambenim potrepštinama (pitajte Stipu Gabrića Jambu).

Ni predsjednica ne bi više morala često putovati u Kuvajt kao trgovačka putnica našeg oružja: otkupio bi se značajan kontingent i za domaće potrebe. Šatori za dvoje ili više osoba, ratničke boje, porcije, sanitet, zavoji, čizme, oružari, kantine, skladištari… Domoljubno-ratnička priča otvara neslućene mogućnosti pomno biranim krugovima poduzetničkog svijeta, a sve o vašem proračunskom trošku i za potrebe stjecanja nasušnih vojnih vještina vaše razmažene djece. Domoljubna Vlada odlučila je hrabro ponijeti taj križ u uvjetima fatalne prezaduženosti države, kad se ne zna ni kako će uredno servisirati trenutne dospjele obveze, a vi se još bunite.

Simpatično je već zapravo kako politički demagozi vješto koriste više nego labilnu konstrukciju naše društvene memorije, kojoj je ponekad čak i koncentracija vinske mušice nedostižna i krajnje utopijska mjera. Nema tome ni deset godina da su nam ukinuli redovni vojni rok primarno nastojeći omekšati opću i ne baš idealnu klimu za pristupanje zemlje NATO paktu.

Govorili su nam gotovo svakodnevno, umjesto očenaša: kad stanemo plaćati NATO kišobran, to neće biti baš jeftino, ali barem nitko više osim profesionalne vojske neće morati strahovati od slanja na frontu. Nije prošlo ni naših osam godina u NATO-u, a taj skupi reket najednom ispada suvišan i nedovoljno dobar.

Ostvareni Karamarkovi snovi

U sadašnjim agitacijama za povratak vojnog roka niti predsjednica države niti drugi manekeni novoga militarizma, međutim, nigdje ne spominju da ćemo prestati plaćati vojnu zaštitu američkim generalima, ili da će nam makar smanjiti tarifu.

Kakogod, Andrej Plenković je na dobrom putu da i na ovome, militarističkom, planu rutinski realizira Karamarkove mokre snove. I to pod službenom krabuljom europejskijega, modernijega i demokratskijega lidera HDZ-a.

Naslovnica Špurtilom i ostima