Mišljenja Špurtilom i ostima

Špurtilom i ostima

Davor Krile

Kumom na brata

Nije lako biti političar u Hrvatskoj. Svatko svakome podmeće, svatko od svakoga strepi, svatko likuje nad tuđom mukom, brat bratu više ne vjeruje. To, ako mene pitate, više i nije posao, nego gola muka i pokora. Kad je ono legendarni Ilija Čvorović bio sam krenuo u rat protiv imperijalističke bande, brat mu je Đuro skoro digao pozdrav samo zato što ga nije na vrijeme zvao u pomoć.

Danas, u ovoj dekadentnoj demokraciji, brat se bratu ne prestane javljati na telefon u nevolji, nego ako postane ministar. Kad napokon dospije u poziciju da može konkretno pomoći najbližemu rodu, okrutni antinepotistički običaji nalažu mu da brutalno zapostavi vlastito pleme. Ne igraju više ništa ni krv ni višestoljetna narodna tradicija: materino mlijeko, krštenja, pričesti, krizme, sprovodi ili fešte.

„Brat brata ne pozna“ – uzrečica što se oduvijek koristila za markiranje krajnje izvanrednih i nadasve nehumanih životnih okolnosti sad je postala standard u političarskom poslu. A sve udruge za ljudska prava šute!

Politički teatar

Evo, ministar državnih direktora Goran Marić javno se kune da rođenoga brata Svetimira nije čuo puna tri mjeseca, a brat mu čak nema ni njegov novi dužnosnički broj. Bez obzira na sve to, opet su se našli zluradnici da ministru nabijaju na nos što je Svetimir nedavno pravo s burze imenovan jednim od direktora u Hrvatskim željeznicama.

Rekao bi mu Đuro Čvorović: „Ode ti u državne direktore, a bratu ministru ni razglednicu! Pa majku mu jebem, ako smo dotle došli, onda lepo da se raziđemo, svak na svoju stranu, pa barem znam: nemam više brata!“ Nekad se govorilo „Složna braća kuću grade“ i ljude se plašilo bratoubilačkim ratom. Danas je puno opasnije postalo bratoubilačko uhljebništvo: zaposle ti brata kao direktora u državnoj firmi, a ti, premda si u Vladi, doznaš tek iz novina.

Da naš politički teatar bude ljepši, nije obiteljsko-profiterskom zastavom ministru Mariću pred nosom složno zamahala tek poslovično zajedljiva hrvatska opozicija. Ne, ona se uglavnom zadovoljila ciničnim prispodobama kako se ministar Marić u korizmi odrekao vlastitoga brata.

Most je, međutim, kao strateški koalicijski partner, odlučno zatražio od HDZ-a da hitno povuče brata jer su oni jednako odlučno onomadne povukli kuma. Nikola Grmoja se urbi et orbi pohvalio kako su se oni s kumom Bože Petrova, sram ga i stid bilo, brzo i bezodvlačno obračunali. Oni koji pri kadroviranju nisu posezali ni za braćom ni za kumovima nemaju se, nažalost, čime ni pohvaliti: kako ćeš se efikasno pohrvati s nepotizmom ako to ne demonstriraš na vlastitom primjeru?

Slučaj Roka Prča

Fenomen frapantno podsjeća na Roka Prča i svojedobnu borbu protiv kulaka u Našemu malomu mistu. Roko je za potrebe političke akcije kulakom – zbog broda i malo mriža – bio proglasio i rođenoga strica, zaključivši da je dobar čovik i da se sigurno neće bunit. Jednako folklorni izborni modeli i danas su, čini se, na snazi: neka svaka naša stranka hitno nađe svojega kuma, brata ili rodijaka zbrinutoga po familijarnoj vezi i ritualno se s njime pred svima obračuna.

Priča se, međutim, naknadno iznenada zakomplicirala do razine najbizarnijega filmskoga scenarija braće Cohen. U medije su procurile spekulacije da zaposlenje u HŽ-u brata ministra Gorana Marića nije, izgleda, aranžirala opozicija, pa čak ni zluradi koalicijski partner Most, nego Marićev stranački drug i kolega, ministar susjednoga i nadležnoga resora. Duga je i navodno tegobna povijest njihovih odnosa: Marić je nakon zadnjih izbora trebao, čini se, dobiti upravo taj resor u Vladi, ali je lukavi kolega intervenirao kod predsjednice – kojoj je svojedobno iz gradskoga proračuna plaćao obiteljska ljetovanja - i dobio lobističku i ministarsku bitku.

Kakve li su se podzemne borbe i obračuni među njima u međuvremenu odvijali, te tko je još u njih možda bio uključen – premijer, Martina Dalić ili "Podravka"… – prepuštam vašoj mašti. Mene je dovoljno konsternirala već i teoretska, a nedvojbeno sotonska zamisao da ministarskome kolegi pokušate napakostiti tako što ćete mu u upravu državne firme zaposliti rođenoga brata.

Nekad se znalo govoriti „Svako zlo za neko dobro“. Došla su, izgleda, nekakva nova vremena, pa se čovjek, želi li ostati priseban, o svakom dobru mora prvo zapitati kakvo mu se zlo skriva ispod šećerne glazure.

Neprijatelji i suparnici

Nije lako biti političar u Hrvata, ali, bogami, niti novinar. Probajte i sami, makar i izdaleka, razumom proniknuti u te mentalne labirinte vlasti, interesa, lobija, koalicija, stranaka i stranačkih frakcija, pa po duši kažite je li vam išta pod milim Bogom jasno. Tko je kome prijatelj i saveznik, a tko kome neprijatelj i suparnik? Tko je kome kum, tko kome suradnik i stranački kolega, a tko kome brat? Čija je zapravo Vlada u kojoj takvi sjede, kamo vodi zemlju i čemu primarno služi?

Winston Churchill se svojedobno u memoarima ispovjedio o svojoj prvoj političkoj lekciji koju je naučio u Britanskome parlamentu. Kad ga je stariji stranački kolega pitao zna li tko mu sjedi prekoputa, u opozicijskim klupama, on mu je lakonski odgovorio: -To su naši neprijatelji. „Ne, kolega, vaši najveći neprijatelji su na ovoj strani, a tamo su samo vaši suparnici“, glasio je poučak. Tek donekle je utješno znati da i izvan Markova trga odnosi u politici tako funkcioniraju.

Naslovnica Špurtilom i ostima