Mišljenja Uvik kontra

Uvik kontra

Damir Šarac

Damir Šarac: Splitskom metrou valja naći smisao. Puno je to posla, previše za nas i za Hrvatske željeznice

zbrda-zdola
Prvi splitski metro kasnio je već u prvom polasku

Četvrtak 4. listopada 1877. Danas je svečano proslavljen dolazak prvog osobnog vlaka iz Siverića. Dočeku su prisustvovali predstavnici civilnih i vojnih vlasti. Vlak je stigao točno u jedanaest sati. U kazalištu je održan veliki ručak, a navečer ples. Grad je bio navečer raskošno osvijetljen a glazba i vatromet unijeli su veselost. Polazak vlaka bio je u 5.00 ujutro u Siveriću, a dolazak u Split u 10.47 sati."

Bio je to telegrafski izvještaj u splitskom listu L"Avvenire o dolasku "vatrenih kola" koja su građani dočekali kao pravi mirakul. Bilo je to 34 godine nakon prvog prijedloga Austro-Ugarskoj Carevini da se Dalmacija spoji željezničkom prugom, 17 godina nakon što je Kotoriba dobila prvu vezu s vlakom, 40 godina nakon Beča, sedam godina poslije Zagreba i 52 godine nakon što je prva svjetska pruga spojila engleske gradove Stockton i Darlington. Split je 1903. povezan sa Sinjem, vozila je čuvena Rera, a tek 1925. spojen je sa Zagrebom i tako s ostatkom svijeta.

Bio je to veliki pothvat za to vrijeme, čitava je Zapadna obala nasuta i njezino je pučko lice urbanizirano, a 1968. godine sagrađen je i autobusni kolodvor, valja naglasiti – privremeni.

Europski primjeri

Željeznice su od tih svojih porođajnih dana prošle nevjerojatne mijene, kao sva ostala tehnika, no hrvatskog željezničkog prometa to se ne tiče. Današnje ferate jure, one obične, europske, 100, 200, 300 kilometara na uru, čine okosnicu prometa, kako putničkog, tako i teretnog, u svim razvijenim i manje razvijenim zemljama.

Ali Hrvatsku to ne dira. A posebno ne Split, u kojem hrvatska pruga završava nakon što je gonjala starom prugom i na dizelski pogon pedesetak kilometara na sat. I to ako nema presjedanja u autobuse ili se pokvari. Danas se od Splita do Zagreba vozi šest sati, a noćnim čak sedam sati za ravno stotinu kuna.

Bez obzira na stalna kašnjenja i brzinu medvjeda u trku, državna željezničarska firma – u koju je uzalud ulupano najviše novca u povijesti željezničarstva koje ne funkcionira – oduvijek inzistira na polascima i dolascima u neke smiješne, japanski precizne termine; u 08:33 ili 17:48.

Europski prosjek brzine vlakova je od 100 do 160 kilometara na sat, među većim gradovima nije ispod 200 na sat, dok Japanom juri elektromagnetna željeznica 400 kilometara na uru! Toliko vozi i talijanska "Crvena strijela" koja spaja Milano i Rim, udaljene 600 kilometara, za nevjerojatna dva sata i 20 minuta.

Nemojmo sanjati o tome – do Zagreba za uru vremena – ali kad bismo ovu našu dizelašicu zamijeniti električnom, pa jurnuli svemirskih 150, dva i pol sata bila bi sasvim pristojna i ljudska. Ne, zaboravimo na tu priču. Dalmacija očito nikad neće biti povezana feratom po suvremenim standardima, osim ako ne dodijelimo koncesiju kakvoj kineskoj korporaciji. Tada bi za dvije godine bila izgrađena i gonjena par stotina kilometara na sat, ovako neće nikad.

Jadni smo, najgori u EU-u po pitanju nacionalne željeznice, a posebno je bijedno stanje u Dalmaciji, prema kojoj, da apsurd bude veći, svake sezone putuju milijuni turista, a ne treba ni spominjati studente, gastarbajtere i veliki broj svakodnevnih putnika koji se sada voze autobusima, nikad jeftinije, ali ipak sporo i relativno udobno. Iluzorno bi bilo očekivati da će se dalmatinski političari, a kamoli eutanazirani građani dignuti na noge i od države tražiti civilizirani prijevoz, barem na razini kakvu je svijet imao prije 30, 40 godina...

Gdje su vrata

Ali ako ne ide svima, ne znači da ne ide nikomu: povijesnog utorka 11. lipnja 2019. od splitskog je željezničkog kolodvora do stanice u Kopilici točno u 10 sati i 14 minuta (s kašnjenjem od tri minute) munjevito jurnuo prvi splitski metro. U Kopilici, budućem dalmatinskom prometnom središtu, bio je četiri minute kasnije! Nije, nažalost, zastao na jedinoj stanici izgrađenoj na pola puta, na Trgu Hrvatske bratske zajednice kod Suda – nisu probijeni otvori na van.

Nije loše da je proradio taj metro o kojem se klapa već skoro trideset godina, otkad je napravljen tunel. Samo je sve opet nekako provedeno zbrda-zdola. U Kopilici nema pravog kolodvora, nije jasno što bi građani tamo radili kad bi se zaputili iz luke, a ni prijevoz turista nije baš normalan. Vozit će ih u Kopilicu, da bi se ukrcali u feratu, pa onda u luku s bagajima. A kud će onda?! I cijena karte od 11 kuna je nenormalno visoka za tako kratku vožnju. Jednako toliko stoji i karta u Rimu za vožnju s jednoga kraja grada na drugi, što iznosi 35 kilometara.

Sada kad je Split dobio metro, prvi u Hrvatskoj, valja mu i naći smisao, za početak izgraditi željeznički i autobusni kolodvor, spojiti sve makar s aerodromom u Resniku kad već ne može do Zagreba. I sve to umjesto "privremeno" načiniti "za stalno". Puno je to posla, previše za nas i za Hrvatske željeznice.

Split je dobio metro, ali kako stvari stoje, nije postao metropola. Više metro-pola. Ako ne po prometu, Split će na desetak dana ipak postati metropola po mjeri njegovih građana koji traže više: s perona pod borićima na Bačvicama kreće kompozicija filmova – počinje dvanaesti Festival mediteranskog filma – rijetka prilika kad se ne moramo sramiti sebe pred sobom i drugima.

Naslovnica Uvik kontra