Mišljenja Uvik kontra

Uvik kontra

Damir Šarac

Damir Šarac: Apokalipsa murala - umjetnost i kreativnost se pripiturava, ostaju šablone...  Gdje je nestao duh grada?

uvik kontra

Murali su, kažu povjesničari umjetnosti, nastali prije točno 31.500 godina u paleolitiku, prvi artisti iz starijega kamenog doba prskali su boje pljuvanjem ili primitivnim četkama od grana s prirodnim pigmentima pomiješanima sa životinjskom mašću. I bez kemije opstali su do danas.

Zidove su voljeli pituravati u starome Egiptu, pa u minojskoj kulturi na Kreti, šarali su slikarije i Grci i Rimljani. Pravi procvat doživljava u trinaestom stoljeću u Italiji za majstora Giotta, a među velike muraliste ubrajaju se i Leonardo s "Posljednjom večerom" u Milanu i Michelangelo, koji se okušao na vatikanskom svodu Sikstinske kapele. U baroku su također voljeli oslikavati zidove, a onda je ova navada nestala sve do početka dvadesetog stoljeća, kad se obnavlja u Meksiku tridesetih godina.

Prava globalna zvijezda našeg vremena je čuveni Banksy, bitanski crtač nepoznata imena čije zidne antiratne, antikapitalističke, antinasilne i općenito "anti" slike nose moćnu poruku humanosti i mirotvorstva.

Koga briga...

I stari Splićani voljeli su murale, jedan od najstarijih je na baroknom koru katedrale svetoga Duje, sačuvan kao podloga slikarije koja prikazuje iluzionističku arhitektonsku slikariju, još uvijek misterioznu. Iz suvremenog doba potječe mural s likom Dioklecijana na fasadi kuće iza zgrade kazališta koji su 1979. oslikali učenici Umjetničke škole uz mentorstvo prof. Gorkoga Žuvele. Taj mural upravo ove godine slavi četrdesetu godišnjicu i bilo bi lijepo da ga se obnovi jer je dio splitske ulične memorije. Ali koga briga...

Osamdesete nose splitsku renesansu uličnih murala, a naš Leonardo bio je talentirani Floka i njegov čuveni "jureći vlak koji izlazi iz zida" na južnim granicama Plakaluše, kod pumpne stanice. Zidove su tada vrhunski oslikavali i Jerka i Dadoo, a s ponosom se ističe kako je splitska muralistička scena formirana 1984. godine, čak dvije godine prije berlinske! Ponovno se budi 1995. godine, a splitski writeri opet su pioniri scene, ovaj put u nacionalnim okvirima.

U turistifikacijskom šminkanju iščeznuo je i legendarni mural - kadar s table velikog strip crtača Danijela Žeželja - kojeg su 1993. godine kod Voćnog trga izradili Luka Duplančić i Goran Bulić, s tekstom punim simbolike: 'Slobodu treba tražiti. Po svaku cijenu. Po cijenu života.'

Odmak od umjetnosti u zadane forme donose hajdučka vremena, posebno 2011. godina, kad je cijeli grad, ali i dobar dio Dalmacije prebojen muralima u čast stotog rođendana Hajduka. Nešto prije tako je stradala fasada na Carrarinoj poljani kod Zlatnih vrata koja je bila scenografija za posljednju predstavu Borisa Dvornika posvećenu Miljenku Smoji s natpisima – naslovima iz njegove knjige "Moj mali kumpanjo".

Ovi su murali većinom šablonizirani i pokazuju malo kreativnog odmaka da bi se mogli nazvati umjetničkima. No, nije puno trebalo da Splićani nauče školu: kad ne bi htjeli da im se po zidovima šara ili pišu nekakvi blesavi grafiti, naručili bi ekipu hajdučkih umjetnika. Gdje se našao šahirani grb iz 1911. godine, tu više nikakvog brljanja nije bilo!

Samo šablone

Ulica murala u zadnjih petnaest, dvadeset godina postala je Vukovarska, prvobitno oslikavana u znak sućuti prema gradu mučeniku čije ime nosi, a potom su se niz zidove pružili različiti prizori koji nose poruke vezane uz Domovinski rat, domoljublje i politiku. Velika većina ovih murala također je daleko od umjetničkih nagnuća.

Prave murale s velikom dozom kreativnosti, pored pojedinačnih iskrica, u Split je donio festival xStatic, a ideja je bila da domaći i strani writeri kvalitetno oslikaju velike betonske površine. No, premda su to bili sjajni radovi, vrlo brzo bi ih uništila primitivnost gradskih službi i ravnatelja škola koji su ih ustrajno, kako bi festival završio – pripituravali – da ne pokvare dicu! Zapravo, da ne bi dica slučajno naučila nešto o uličnoj umjetnosti novog doba.

Sve u svemu, splitska muralistička scena jako je žalosna, ono malo što vrijedi uništava se, a opstaju samo šablonizirani radovi. Prije nekoliko dana jedan je takav osvanuo i u Dominisovoj ulici usred Dioklecijanove palače, u čast Jugoplastike i velikih košarkaških uspjeha od prije trideset godina: pusta slova, logotipi, šablone... Tako, ništa, dosadno.

Zanimljivo, u drugim hrvatskim sredinama posljednjih godina stvara se prava street art scena, koja se izgleda ne dotiče Splita "kao pionira suvremenog grafiterstva i muralizma" čiji su zidovi puni infantilnih slikarija i nekreativnih črčkarija. Krasni radovi nastaju u Opuzenu, Sisku, Vukovaru, Karlovcu, na sve ove gradove Split će s podozrenjem gledati kao na mista "šete kolpi", ali u uličnoj kulturi i umjetnosti šišaju ga svjetlosnim godinama.

Splitska destrukcija dominira i na ovom polju: ako se napravi nešto kreativno, preboji se "da ne kvari dicu", a one druge koje nose političku ili navijačku poruku nitko ne smije dirati bez obzira na to jesu li oku ugodni ili su monotoni. Čak i po ovome detalju vidi se duh grada i građana koji očito nije na visokoj razini, lišen svake crte duhovitosti, zafrkancije i talenta.

Naslovnica Uvik kontra

VIŠE IZ RUBRIKE