Mišljenja Uvik kontra

Uvik kontra

Damir Šarac

Damir Šarac: Prevaranti harače, birokracija sisa, a ti, kume, šuti, proći će. Uvik će bit za pjat tripica. Koja solidarnost...

uvik kontra

Baš kad sam sjeo pisati kolumnu koju čitate, pod prozorima Slobodne Dalmacije začulo se trumbetanje automobilskih sirena.

Gledam kroz ponistru, nitko nije skrenuo lijevo kod “Kroma”, to je već legendarno zabranjeno skretanje lijevo koje izaziva ludilo kod ostalih vozača uz muziku sirena. Koji je vrag sad, nije valjda pir u srijedu u jedan popodne po ovoj kišetini? Tamo lijevo na raskrižju vidim epicentar; oveća grupa svira u svirke, a automobili podržavaju ovu mužiku.

To je prosvjed učitelja, potplaćene kaste državnih službenika, potpomognutih orkestrom automobilskih “pipila”. Gledam, vozači izlaze iz auta i čestitaju prosvjednicima, mašu jedni drugima. I tako punih sat vremena.

Nakon dvadeset godina ismijavanog vapaja da ih se konačno pogleda i izjednači u koeficijentima s armijom neradnika raspoređenih u državnoj administraciji, profama je pala klapna. I neka je. Neka štrajkaju i neka izdrže do kraja školske godine ako treba. Ako nema za učitelje, onda neka sve ode uprdec.

Nekoliko je državnih službi koje doista rade i koji stvarno krvavo zarade svoju plaću: medicinari, policajci, učitelji. I zanimljivo, u Hrvatskoj, zemlji blagostanja, koje se vazda i vazda uzalud očekuje, baš su te službe najpotplaćenije. I baš su neradnici najplaćeniji.

Nadoknada satnice

Važno je jednu stvar istaknuti: učitelji se ne bore za veće plaće, nego za izjednačavanje koeficijenata s ostalima. U Hrvatskoj je to utopija. Kako će prosvjetari biti plaćeni u neprosvijećenom društvu?!

Osim Vladina ponižavanja, nastavnici trpe i primjedbe davno, davno ušutkanog naroda koji ne poznaje nikakvu kulturu prosvjeda, a kamoli štrajka. Ne ulazeći u bit štrajka, predbacuju im malu satnicu (a satnica im je uobičajena, 40 sati tjedno), dva, tri mjeseca godišnjih odmora (u stvarnosti oko jedan mjesec), nerad, slabu edukaciju djece, sigurnost zaposlenja, neprilagođavanje reformama (ne’š ti hrvatskih reformi), ogromne plaće (prosjek je 5100 kn), a u korijenu svega je komoditet – di ćemo s dicom dok nema škole. Premda đaci mogu biti zbrinuti u školi za vrijeme štrajka.

Beskrajno pitanje koje postavljaju oni što žele slomiti kičmu štrajku jest – kako će nadoknaditi satnicu. A ne postavljaju to pitanje saborskim hadžijama čije su klupe po cijele dane prazne, što je s njihovom satnicom, plaćom, godišnjim odmorima, edukacijom, doprinosima?!

Jeste li ikad vidjeli ili čuli kako izgleda štrajk u zapadnim zemljama. Francuskoj, Italiji, Španjolskoj. Cijela država je blokirana i nikome ne pada na pamet raspravljati o svojim komoditetima dok netko drugi štrajka. Naravno, nitko nije oduševljen kad je zbog štrajka sav javni promet ili avionski zakočen, ali pametan građanin zna da izboreno pravo šofera, pilota, blagajnica, učitelja garantira i njegovo pravo.

Ne treba ni spominjati zbog kakvih se “sitnica” tamo štrajka, kad bi se na nas primijenilo, Hrvati bi trebali biti u štrajku već dvadeset godina. Ali pravilo je ovdje, “ne barkaj, dobro je”.

Zanimljivo je prisjetiti se kakva ja paranoja hvatala komunističku vlast od prosvjeda ili štrajka, zaboravljajući kako se proleterska revolucija osnovala upravo u masovnim demonstracijama kontra kapitalističkih izrabljivača. Izgleda da su naši građani tada zauvijek zaboravili da je ulica najučinkovitije sredstvo prisile vlasti na pozitivne promjene.

Čuvena je hrvatska tišina šutnja osamdesetih godina kad su “light” komunisti SR Hrvatske šutke promatrali kako Slobo harači državom, prelila se kao pravilo na samostalnu Hrvatsku. U kojoj se više ne šuti zbog straha od Miloševića, nego iz goleme brige za svoju guzicu.

Gromoglasan muk

To naravno dovodi do haračenja birokracije, prevaranata i lupeža svih vrsta koji isisavaju nacionalno tkivo i imovinu. Ali šuti ti, kume, ne buni se, proći će. Uvik će bit za pjat tripica. Koja solidarnost...

Splitska šutnja poklapala se s ovom hrvatskom. Grad koji je za sebe oduvijek tvrdio kako je avangardan, bučan i prčevit, gromoglasno je mučao u godinama kad je trebalo izaći na ulice. Ne samo zbog privatizacijske pljačke kad su tisuće ostajale na ulicama, nego i zbog milijun manjih stvari koje su uništavale “najlipšu komunu na svitu”.

Danas pucamo zbog nereda, zapuštenosti i katastrofalne infrastrukture, ali onda kad je bilo vrijeme da se zatrubi nisi mogao naći grupicu građana koja bi digla glas zbog devastacije, pogrešnih projekata koji su služili samo za izvlačenje para, bespravnih četvrti, šporke vode (mislite da mi samo ove zadnje dvije, tri godine pijemo močvaru?!), uništavanja povijesne jezgre, štetnih ugovora zbog koji su javne površine probavljene u želucima privatnika...

Nešto se u Splitu pomaknulo tek osnivanjem Građanske inicijative 2011. godine, skupine uljuđenih i obrazovanih građana koji su na bezakonje i harač u gradu odgovorili ustrajnim upozoravanjem na zakonske propise te edukacijom i informiranjem javnosti.

Upornim radom probudili su splitsku građansku scenu iz totalne uspavanosti, počelo se trubiti i o pitanjima Marjana, Dioklecijanove palače, prometa, Kopilice, lošeg planiranja, pa danas Split, na užas političara, nezasitnih privatnika i lijenih komunalaca, ima jaku inicijativu koju posebno po pitanju komunalnog reda i očajne infrastrukture predvodi simpatična, duhovita i drska internetska zajednica Dnevna doza splitskog nereda.

Na njihovu inicijativu i uz puno psovki krpaju se ulice, osobama s invaliditetom oslobađa se prolaz, miču se karampane, uređuju zelene površine, jača svjesnost o važnosti javnog prostora koji je posebno u povijesnoj jezgri otet vlasnicima – građanima. Ali najvažnije; pokazuju da šutnja i pokrivanje po glavi nikome ništa dobroga nije donijela. Osim onima koji muče i čuče u mutnom, gledajući popapati kakvo govance koje padne s površine.

Naslovnica Uvik kontra

VIŠE IZ RUBRIKE