Mišljenja Vijesti i konteksti

Vijesti i konteksti

Skrivanje iza Tuđmanove biste posljednja je faza detuđmanizacije i predizborni trend

Vijesti i konteksti
Skrivanje iza Tuđmanove biste posljednja je faza detuđmanizacije i predizborni trend. Hrvatskoj treba novi koncept državnog razvoja.

Čim je zazvonilo zvono novih izbora, i u Sutivanu na Braču iznijeli su svog malog Tuđmana u park. Da ne bi bilo zabune, tom činu se nije dosjetio šef lokalnog HDZ-a. Štoviše, na svečanosti iznošenja biste iz vijećnice u park, na svježi zrak, izričito je podcrtano da je ideja došla s druge političke strane, slijeva, od šefa sutivanskog SDP-a Petra Matijaševića.

O.K., malo je to misto i nema velike razlike ni između lokalnog HDZ-a i SDP-a, surađuju za opće i za posebno dobro. Ali svečanost iznošenja malog Tuđmana u park nadrasla je sutivanske općinske okvire.

Događaj je došao na izvjestan način blagosloviti i povijesnu ocjenu Partije o liku i djelu Franje Tuđmana priopćiti visoko pozicionirani Bračanin iz Zagreba, bivši ministar uprave Arsen Bauk.

Od Ivice do Lovre

„Imao je i grešaka, ali puno više pozitivnih postupaka“, prenio je Bauk partijsku ocjenu Franje Tuđmana. „Znao je donositi prave odluke. Prvo kad se 1941. pridružio partizanima, a onda i devedesetih kada se stvarala Hrvatska."

Nije precizirao je li se tih devedesetih Franjo Tuđman možda pridružio njegovu tadašnjem partijskom šefu Ivici Račanu u stvaranju hrvatske države, ili je samo gledao s prozora kako Račan i drugovi stvaraju državu i srdačno im mahao?

No odlika je tog staropartijskog jezika da je ono što se ne izgovori važnije od izrečenog. I dakako, svečano prenošenje Tuđmanove biste u park ne bi bilo vjerodostojno, moglo bi se čak protumačiti kao izrugivanje, da u samome činu nije sudjelovao barem jedan iskonski visoki HDZ-ovac. Pa je bistu tehnički otkrio Bračanin i tehnički ministar aktualne tehničke vlade Lovre Kuščević.

Tako je mali Sutivan uoči novih izbora postao veliki politički trendseter demonstrirajući jedinstvo i pomirbu SDP-a i HDZ-a na bisti Franje Tuđmana. A detuđmanizacija s tim novim trendom zatvara puni krug.

Mnogo se već govorilo i pisalo o prvoj fazi detuđmanizacije, onoj koju su započeli Ivica Račan u Banskim dvorima i Stipe Mesić na Pantovčaku, a dovršio Ivo Sanader kao prvi predsjednik vlade ili države u postkomunističkoj Hrvatskoj, koji nije politički zanat izučio u Partiji. I jedini koji je završio u zatvoru. A mnogi su sudionici te difamacijske kampanje i danas politički aktivni, samo su sukladno duhu vremena - zaboravili…. Prva faza detuđmanizacije je provedena baš u onoj staroj boljševičkoj tradiciji.

Započela je udarom na simbole: iz javnih su prostora uklonjene Tuđmanove slike i skulpture, ukinuta je predsjednička garda, Medvedgradski oltar domovine prepušten je koprivama…

Usporedno s time organiziran je medijski linč kao uvertira kaznenom progonu. Za domaćim Višinskim nije bilo potrebe, novi su hrvatski vladari uz pomoć starih saveznika s jugoslavenskih prostora „odradili“ prvog predsjednika suvremene hrvatske države pred međunarodnim kaznenim sudom u Haagu i ugradili ga, zajedno s najbližim suradnicima u dva zločinačka pothvata: prvi je bio oslobodilačka operacija Oluja, a drugi političko-vojna operacija za opstanak Hrvata u BiH Herceg-Bosna.

Stranka bez sadržaja

U ovom dugom slučaju pravomoćna se presuda još čeka, prvostupanjska je potvrdila optužnicu, osudila praktički sve pripadnike vojnih i političkih struktura Herceg-Bosne i Hrvatske na čelu s mrtvim Tuđmanom za sudjelovanje u zločinačkom pothvatu. Nakon uklanjanja simbola pomeli su vojsku, policiju, medije od svih aktivnih sudionika stvaranja države, pejorativno prozvanih tuđmanovcima.

Obitelj prvog predsjednika izvrgnuta je kampanjama posramljivanja. A obrana i tumačenje njegova djela prepušteno je uglavnom marginalcima s desnog političkog spektra, originalnim ili proizvedenim, koji su svojim apologijama i panegiricima samo podcrtavali osnovnu tezu.

Proglašeno je da bi Hrvatska nastala u svakom slučaju, samo je bez Tuđmana mogla izbjeći rat, napravljen je zaokret od 180 stupnjeva prema regionu, rastakana je supstancija države i zamjenjivana sadržajem bivše Socijalističke Republike Hrvatske.

I kada je operacija gotovo dovedena do kraja - kada se HDZ našao na domaćoj optuženičkoj klupi kao zločinačka organizacija, a Oluja pred Haaškim sudom prvostupanjski presuđena kao udruženi zločinački pothvat, ukazala se, najprije u HDZ-u, potreba za povratkom Tuđmanu. Ponajviše zato što od sadržaja ispražnjena stranka više nije imala nikakvo drugo političko uporište.

Tuđmanove biste kao pratnje vlastitoj izbornoj kampanji prva se dosjetila Jadranka Kosor. I izgubila. Ne zbog biste, već zbog nedostatka političkog sadržaja. Potom je tog istog mrkog brončanog Tuđmana u kampanji koristila aktualna predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović. I pobijedila.

Ali uspjeh nije došao s bistom, već tek s uvođenjem istinskog sadržaja u izbornu retoriku. Tomislav Karamarko nije samo koristio bistu mrkog Tuđmana u svojoj izbornoj kampanji za prošle parlamentarne izbore već je u program uvrstio i retuđmanizaciju, ma što to značilo. Ali pobjeda je bila tanka i Pirova. Ne zbog biste, već zbog nedostatka sadržaja.

U međuvremenu se i SDP otvorio Tuđmanu. Ali ne Tuđmanu kao sadržaju već Tuđmanu kao floskuli, koju je sam HDZ toliko ispraznio od sadržaja da ga danas čak i Zoran Milanović može nositi kao modni dodatak, bistu ili bedž, ovisno o prigodi. To je ujedno i potvrda da iza biste ili bedža više nema ničega, znak da je detuđmanizacija, kao proces rastakanja supstancije države, dovedena do kraja.

Jedan od najboljih pokazatelja je umjetno stvorena i sadržajno nepostojeća dvojba: je li veći Tuđman ili Tito? Kao da je riječ tek o različitim osobama i istom sadržaju, pa eto biramo koji nam je bliži, a ne o dva različita i u mnogočemu međusobno suprotstavljena državna koncepta: konceptu boljševičke Jugoslavije temeljenom na revolucionarnom sovjetskom naslijeđu i konceptu višestranačke Hrvatske okrenute zapadnim europskim vrijednostima.

Jugoslavensko-komunistički državni koncept čiji je simbol Tito, u današnjim uvjetima znači okretanje regionu, Putinu, vladavini starih oligarhija, kvazidemokratskom poretku i kvazipravnoj državi. Hrvatski državni koncept, čiji je simbol Tuđman, danas znači tražiti vlastiti državni i razvojni put u sklopu EU-a koji je pred promjenama, na temelju vrijednosti zapadnih demokracija, afirmirati pravnu državu, sigurnosno se oslanjajući na NATO.

Sve isto - Arsen ili Davor

Osmišljavanje tog novog državnog koncepta danas je prioritetna potreba hrvatske države i bila bi to jedina primjerena reafirmacija državnog projekta prvog hrvatskog predsjednika. Nasljednu obvezu da to učini ima po stranačkoj liniji HDZ. Kosoričin HDZ nije imao taj kapacitet i očekivano je izgubio izbore. Karamarkov HDZ nije imao taj kapacitet. I na tome je pao.

Plenkovićev HDZ će proći ili pasti upravo na toj sposobnosti osmišljavanja novog državnog koncepta i vještini njegove prezentacije javnosti. Ako se u međuvremenu ne istrijebe međusobno. Bez novog sadržaja tako je svejedno tko se igra s bistom: Andrej ili Zoran, Arsen ili Davor. U parkiću u Sutivanu ili u zračnoj luci u Zagrebu.

 

Naslovnica Vijesti i konteksti