Mišljenja Vijesti i konteksti

Vijesti i konteksti

Višnja Starešina

Hrvatsko iseljeništvo ili Prnjavor kontra Bostona

vijesti i konteksti

Između Tuđmanova gesla o povezivanju domovinske i iseljene Hrvatske i Bozanićeve uskrsne čestitke predsjednici Grabar-Kitarović, kojom ohrabruje njezina „nastojanja u povezivanju iseljene i domovinske Hrvatske“ prošlo je više od četvrt stoljeća. S razlogom. Jer, istinsko povezivanje hrvatske države s njezinim iseljeništvom se zapravo nikada nije dogodilo.

Za razliku od primjerice baltičkih država, koje su u prvom desetljeću ponovne neovisnosti imale nemali broj na Zapadu odraslih i školovanih povratnika, u vrhu državne administracije i businessa. Postoji izuzetak. U vrijeme stvaranja i obrane države, hrvatsko je iseljeništvo udružilo sve svoje potencijale. Kupovali su i financirali kupnju oružja, kupovali su i slali humanitarnu pomoć, angažirali su se kao lobisti-amateri za međunarodno priznanje, udruživali su se spontano u promicanju hrvatske istine i neutralizaciji državno organizirane srpske i jugoslavenske ratne propagande.

Kako ih je pomelo

A neki su dolazili i izravno priključiti se obrani. I da, iz iseljeništva je odmah nakon višestranačkih izbora stigao jedan od najbližih suradnika predsjednika Tuđmana, ratni ministar obrane Gojko Šušak. Ali Hrvatska je bila specifična i po tome što je ratni ministar obrane, koji je stvarao vojsku koja je oslobodila zemlju, u medijima još za života bio portretiran kao najveći problem i ekstrem, a sporednim kanalima komunikacije je zapravo i nuđen Haaškom tužiteljstvu – da si ga uzmu. Čak i u vrijeme tog opjevanog jedinstva domovinske i iseljene Hrvatske, organskog povezivanja zapravo nije bilo.

Osim nekolicine političkih emigranata, aktivnih u borbi za demokratsku Hrvatsku u zapadnim državama, koji su se nakon formalnog sloma komunizma i početka višestranačja vratili i uključili se u politički i javni život Hrvatske poput Ante Belje, Ivana Milasa, Marina Sopte, Borisa Marune ili osim nekolicine poduzetnika po stranačkoj HDZ-ovoj liniji, koji su više kompromitirali negoli afirmirali iseljenički poslovni potencijal, domaća Hrvatska zapravo nije upoznala ekonomski, intelektualni, znanstveni, niti socijalni potencijal svojeg iseljeništva.

A i oni koji su se vratili, nakon povratka reformiranih komunista na vlast 2000 godine, uglavnom su pometeni iz sustava, baš kao i većina pripadnika tek stasale hrvatske vojne, diplomatske i državne elite i probranim metodama su motivirani da se vrate - odakle su došli.

Otad su vrata hrvatske državne uprave, ali i vrata ozbiljnog biznisa za Hrvate iz iseljeništva ostajala čvrsto zatvorena. Ljudi koji su otišli preko oceana: od SAD-a, Australije i Novog Zelanda do Kanade i Latinske Amerike, s nekoliko dolara u džepu i ondje stvorili respektabilne biznise, vrativši se u Hrvatsku, nisu mogli učiniti ništa. Pa bi nakon višekratnih pokušaja i blokada od strane države, s vremenom odustali, digli ruke od starog kraja i vratili se - kući. Jedna od rijetkih iznimaka je čileanska obitelj Lukšić, koja je u biznisu jednostavno prevelika da bi je se moglo tek tako otpuhnuti pa je se tolerira u jednoj manjoj niši. Ali bilo je i takvih pokušaja.

U četvrt stoljeća postojanja, hrvatska spoznaja o potencijalu iseljeništva svodila se na prigodne reportaže tipa - „naši u svijetu“. A taj je potencijal ogroman: od zaista uspješnih poslovnih ljudi, vlasnika pravih poslovnih carstava na svim kontinentima, građevinskih poduzetnika, ozbiljnih vinara, vlasnika ribarskih floti, poduzetnika u prehrambenoj industriji, farmera….

Do onih koji su u vrhu svjetske znanosti, visoko u show-businessu, top-menadžeri u multinacionalnim kompanijama, visokopozicionirani dužnosnici u administraciji drugih država…

Pa i posljednja dva američka predsjednika su u krugu najbližih suradnika imali po jednu Amerikanku hrvatskog podrijetla: Obama predstojnicu ureda Capriciu Penavich Marchall (Široki Brijeg), a Trump blisku suradnicu u kampanji i trenutačnu zamjenicu ministra trgovine i izvoza Miru Radielovich-Ricardel (Breza).

Te nove generacije potomaka iseljenih Hrvata, ne samo u prekooceanskim već i u europskim zemljama, školovale su se na najboljim zapadnim sveučilištima, imaju sve ono znanje i iskustvo koje Hrvatskoj toliko nedostaje, uglavnom imaju osjećaj za korijene i identitet, i prema mojim spoznajama, mnogi bi bili spremni – uključiti se u izazov. Svakako barem u osmišljavanje strategije hrvatskog razvoja (ili opstanka), ako bi već i dvojili oko uključivanja u provedbu. Oni su zapravo ta hrvatska elita, koja se iz zemlje sustavno protjeruje.

Komsomolci vladaju

Hrvatska kao država je zatvorila krug, vrativši se na pozicije uoči urušavanja komunizma i stvaranja države. Uz ponešto dorađene uloge. Danas „na čelu“ nisu više prvaci revolucije, već njihovi potomci, ponekad i s formalnom zapadnom legitimacijom, njima upravljaju bivši komsomolci s certifikatima kumrovečke partijske škole, a izvršitelji su diplomanti njihovih posebnih škola - ad hoc veleučilišta a la glasovita „špičkovina“ ili još boljiih univerziteta a la „prnjavor“.

Predsjednica u posjetima SAD-u, Australiji, Novom Zelandu, Južnoj Americi pokušava skrenuti pozornost na potencijal hrvatskog iseljeništva. No magistri iz „ prnjavora“ u njima odmah prepoznaju – ustaše. Dok „prnjavor“ vlada Hrvatskom – za „Boston“ nema mjesta. Ali ni za Hrvatsku nema razvoja.

Naslovnica Vijesti i konteksti