Prvi put sam se suočila s čudnovatim odnosom hrvatskih institucija prema žrtvama zločina u Vukovaru u sudnici Haaškog suda. Bilo je to početkom 1998. godine, nakon godine sprovoda vukovarskih žrtava ekshumiranih iz masovne grobnice na Ovčari i drugih masovnih grobnica, kada ste svakodnevno na hrvatskoj televiziji mogli vidjeti izvještaje njihova pogreba, uz državne počasti, prekrivene hrvatskim zastavama, uz počasne plotune… U tada još početničkom Haaškom sudu sudilo se za taj zločin Slavku Dokmanoviću. Ondje su žrtve prvi put dobivale imena i lica, a ne samo zastavu i statistiku.
Potresno svjedočenje
Jedno od najpotresnijih svjedočanstava koja sam ikada vidjela pred Haaškim sudom bilo je sjećanje vukovarskog urara Vladimira Leopolda Vebera na svog sina Sinišu. Nakon...