Tomislav Horvatinčić vidio je možda u daljini jednu jedrilicu, a zatim je podigao glavu i pogledao plavo nebo bez oblaka. I tu se spustio mrak. Odnekud su kao zazvonila neka zvona. Izašao je okrugli žuti mjesec i osvijetlio travnatu ravnicu kojom je trčalo krdo uplašenih antilopa.
Zatim je protutnjao dugački, blistavo osvijetljeni vlak. Na vratima jednog vagona stajao je Ćiro Blažević u uniformi konduktera i svirao usnu harmoniku. “Tomo, sine, obuci se, prehladit ćeš se!“ doviknuo je Ćiro načas prekidajući svirku, a Horvatinčić je pogledao niže i shvatio da je potpuno gol.
Mahovina umjesto piše
I još je s užasom shvatio da nema one stvari. Umjesto one stvari među nogama mu je rasla zelena mokra mahovina.
Tomislav Horvatinčić tu se prenuo, osvijestio, vratio u stvarnos...