Mišljenja Vlaška posla

Vlaška posla

Ante Tomić

Ante Tomić: Šukerova izjava bila je prikladna kao biskupov prdac na koncelebriranom misnom slavlju u Mariji Bistrici

ziđaj sam, rođo!
Davor Šuker možda još negdje može pronaći neke dukate pa od njih početi radove

Koliko god voljeli nogomet i svoju zemlju, priznajte, uvijek je neugodna misao da navijate za istu ekipu kao i Davor Šuker. Predsjednik Nogometnog saveza već i svojom pojavom u svečanoj loži čovjeku pokvari doživljaj, a njegova izjava u nedjelju kasno navečer, nakon velike pobjede nad Danskom, bila je prikladna, po prilici, kao biskupov prdac na koncelebriranom misnom slavlju u Mariji Bistrici.

Pa poslušajmo, što bi rekli netalentirani televizijski voditelji: "Mogli ste postaviti pitanje kada ćemo napraviti nacionalni stadion. Hvala vam na vašem informiranju i želim vam ugodnu večer", zamjerio je Šuker novinarima u Nižnjem Novgorodu pa se, uvrijeđen i ohol, u pravednom gnjevu okrenuo na peti i otišao, a novinari su zinuli u nevjerici, ne kontajući o čemu taj govori.

Štala u Maksimiru

Dakle, nacionalni stadion, oprostite, šta je to? Znamo za Nacionalni park Kopački rit, Nacionalnu i sveučilišnu knjižnicu, Nacionalni centar za vanjsko vrednovanje obrazovanja, Nacionalnu zakladu za razvoj civilnoga društva i koješta još, ali zbog čega je ijedan stadion tako važan da bi se kitio časnim imenom nacionalni?

Pretpostavljam da je Davor Šuker mislio na nekakvo reprezentativno sportsko zdanje kojim bismo se svi ponosili, gdje bismo primali finiji svijet, stadion u koji ne bismo puštali seljačine u blatnjavim kopačkama. Maksimirski, po duši govoreći, zaista nije takvo mjesto. Maksimirski stadion je štala. Maksimirski stadion je ružan, božeoprosti, kao da ga je Franjo Tuđman nacrtao na salveti.

Ali zašto uopće spominjemo Maksimir i Zagreb? Zar se do takozvanog nacionalnog stadiona može samo zagrebačkim električnim tramvajem, subvencioniranom kartom od četiri kune? Pa ima valjda i drugdje života.

U "jednoj maloj Hrvatskoj", kako vole kazati nogometni ljudi, pretpostavljam da nije problem otputovati četiristo kilometara južno, tri i po sata odličnom autocestom ili četrdeset minuta avionom u Split, jer tu imamo nešto što se traži, arhitektonski dragulj Borisa Magaša, koji i nakon četiri desetljeća senzacionalno izgleda položen na vitkim betonskim rebrima u poljudsko tlo.

Da ga je friško opiturati, oribati, uglancati, staviti nove stolice i promijeniti pokoju žarulju, bio bi on nacionalni stadion kakav bi i mnoge nogometno značajnije zemlje poželjele.

Obnova toga stadiona državi bi bila neizmjerno manji trošak od gradnje novoga. Jer to je, naravno, genijalni naum, to je, oj, Hrvati, braćo mila, istinsko značenje pridjeva nacionalni. Veličajni naslov i bijesno pozivanje na domoljublje tu su, kao i obično, da bi se debilima poznatima kao porezni obveznici gepile pare. I to je skandaloznije od ičega.

Nije u šoldima sve

Davor Šuker, pretpostavljam, ne čita ništa osim sportskih stranica u novinama. Jer da je rashodovani centarfor samo ovlašno bacio oko na druge vijesti, primijetio bi možda da samo u ovom trenutku, u "jednoj maloj Hrvatskoj", svjedočimo kolapsu dva državna sustava, mirovinskog i zdravstvenog. Vlada u oskudici namjerava nacionalizirati drugi mirovinski stup, a liječnici štrajkaju.

Koliki mozak trebaš imati da bi potrošio neodređeno mnogo stotina milijuna kojih god novčanih jedinica na nekakav usrani stadion, dok se nad milijune građana nadvija sumorna mogućnost da ostanu bez penzija, a medicinsko je osoblje ili u štrajku ili u Njemačkoj?

Žele li u Nogometnom savezu taj nacionalni stadion, nema problema, neka ga sami sagrade. Gledali ste vjerojatno onu snimku gdje reprezentativci u autobusu uglas veselo pjevaju "Nije u šoldima sve" Mladena Grdovića.

Pa, jebi ga, kad netko ima tako opušten, bekrijski odnos prema novcu, kad se ima za očeve i matere, sinove, kćeri, nevjeste, zetove, svekrve, zaove, ujne, strine, kumove i ljubavnice, za cijelo pleme Mamićevih, kad se hadezeovskim zastupnicima i županima velikodušno plaćaju i hotelska noćenja i avionske karte na gostovanjima reprezentacije, našli bi se zacijelo pod nekim madracem, skriveni od Državnog odvjetništva, ušuškani nekakvi euri ili dolari, a i Davor Šuker našao bi možda negdje nekakve dukate, pa ziđajte, zemljaci, koliko vam duša hoće.

Naslovnica Vlaška posla

VIŠE IZ RUBRIKE