Dakle, kad bi Miroslav Škoro na bojištu potegnuo tamburicu, to je bilo nešto. Kad bi Škoro pokazao svoj moćni instrument, svi bi četnici momentalno ispraznili crijeva u čakšire. “Nemoj, Miroslave Škoro!” preklinjali su ga imenom i prezimenom i Šešeljevi Beli orlovi i Arkanova Srpska dobrovoljačka garda jer njegovo tamburaško junaštvo bilo toliko da su ga s obje strane, i naši i njihovi znali. “Nemoj, brate, ako boga znadeš!” povikali bi izbezumljeno četnici bacajući puške i visoko podižući ruke.
Škoro im se, međutim, ne bi smilovao. Bezobzirno kršeći Ženevsku konvenciju, opleo bi jedan brzi, osjećajni solo na najtanjoj žici, na što bi se ratni zarobljenici, kao u partizanskim filmovima, stali grčiti i izvijati i s krikom rušiti po travi. Trzajući se u agoniji tkogod ...