Mišljenja Zona sumraka

Zona sumraka

Zlatko Gall

Sustipanski košmar

Zamislite da ste uz jutarnju kavu otvorili novine i pročitali: "Skupina ateista upala u Pinakoteku Gospe od Zdravlja te s transparentima 'Ovo vrijeđa naše ateističke osjećaje' i povicima 'Nećemo silovanje sekularne države' omela otvaranje izložbe nove sakralne umjetnosti." Ili možda vidjeli vijest da su "živahni starčići iz Koordinacije udruga proizišlih iz NOB-a uz povike "gdje ste bili 1941." izazvali kašnjenje zajedničkog koncerta Thompsona, Bulića i Škore.

Teško moguće, zar ne? Za razliku od, recimo, molitvenih skupina koje – upornije od Jehovinih svjedoka – spopadaju nevoljnice ispred klinika za pobačaje, branitelja koji upadaju u institucije, mjesecima maltretiraju ministra i uposlenike Ministarstva branitelja ili uz psovke i uvrede protestiraju protiv svega i svačega što se ne uklapa u njihove '"istine" (osim, naravno, gazde iz Kulmerovih dvora). Pa i protiv kazališnih predstava. Poput ove friške splitske, Frljićeve.

Split kao burevjesnik

Cinici su nekoć – naravno, potiho u najintimnijem krugu ili u dubokoj konspiraciji – znali reći da sve što se začne u Jajcu mora završiti u k...u. Pa tako i Titova Jugoslavija.

U novijoj bi se povijesti pak moglo reći da sve što se dogodi u Splitu, završi kao skandal u svjetskim medijima te na Markovu trgu ili ispod zagrebačkih mitingaških šatora. Od mimohoda bojne "Vitez Rafael Boban" Rivom, davanja imena ustaškoga ratnog zločinca jednoj splitskoj ulici, huškačkog mitinga za Norca, populističkoga gradonačelnika prostaka, eksperimenta s nezavisnim listama, tarapanom na prvom Gay Prideu pa do "frke s Frljićem".

Ne samo da je Split "burevjesnik" ili lakmus koji savršeno očitava (mračne) trendove, već je i okorjeli recidivist. Koji očito nikad ne uči na vlastitim pogreškama. Pa je, nakon što se ipak riješio ulice "književnika" Mile, baš 10. travnja odao spomeničku počast "vitezu Rafaelu", a nakon onog prvotnoga gradonačelničkog mandata hvastavoga propalog poduzetnika očito spreman s ruba "baldasarovske provalije" opet učiniti odlučan korak naprijed.

Split je čak i od Olivera Frljića i njegove "prvoloptaške" dosadnjikave predstave opet napravio skandalozan slučaj. Zaboravljajući valjda na pouku "Bakha" sa Splitskog ljeta 2008. i Sanaderovo elegantno rješenje potencijalne jednako skandalozne situacije. Jer, rekoh, Split nije ništa naučio...

Eto, prošlo je 14 godina, ali kao da je bilo jučer kad se suzilo na Bačvicama. Bačvice su tada plakale od suzavca kojim je bio prekinut Bajagin koncert, a zacijelo i od srama zbog "splitskog stanja bezumlja". Žrtva suzavca nije bio samo Momčilo Bajagić Bajaga već i svi oni koji su se – bez obzira na mjesto rođenja i izdavanja osobne karte – u Splitu tada, a bogme i danas, osjećali kao zatočenici tuđe mržnje, ksenofobije i primitivizma...

Bajagin suzavac

Hoće li se i "slučaj Bajaga" ponoviti ovog ljeta? Možda i hoće, ako dođe do nastupa u okviru već tradicionalnih koncerata nazvanih "San sustipanske noći". Protiv kojeg je, eto, predsjednik gradskog kotara Meje – baš slučajno član HDZ-a – koji je medijima poslao dirljivo priopćenje držeći da je to program nepriličan za Sustipan. Zašto? Pa, vele u Kotaru, zato jer je to "prostor posebnog pijeteta" te se tu "može dopustiti organizacija samo onih sadržaja koji čuvaju dostojanstvo pokopanih". Poput, recimo uobičajenih svadbenih partija, prigodnih domjenaka i sličnih "evenata" na kojima – naravno – nije bilo i neće biti srpskih pop-rockera.

Zgodna je ta nova epizoda u štoriji o Sustipanu. Baš poučna i doboga licemjerna.

Podsjetimo, devastacija staroga splitskog povijesnog groblja Sustipan nije počela rokerskom svirkom Urbana, Rundeka, vatrometnim popom Jinxa, emocionalnim sevdahom Amire Medunjanin ili zaraznim romskim ritmovima Esme Redžepove, već davne 1959. Kad je nakon žestokog agitiranja ambicioznih kunsthistoričara iz moćnog klana koji je splitsku baštinu držao vlastitom prćijom došlo do preseljenja groblja s ciljem "istraživanja arheoloških ostataka benediktinskog samostana što je na Sustipanu sagrađen u ranom srednjem vijeku".

A onda je uslijedila katastrofa. Sustipansko staro groblje na kojemu su, odobrenjem austrijskih vlasti, Splićani pokapali mrtve od 1826. do 1945. brutalno je "izmješteno". I nehumano preseljeno. Desetak potpisnika akta o egzekuciji sustipanskih spomenika, ali i svi tadašnji i kasniji politički "čimbenici" bili su neosjetljivi na raskopane grobnice, polupane nadgrobne ploče i devastirane grobljanske jame s posmrtnim ostacima generacija Splićana...

Desetljetno žmirenje

Stanovnicima Meja ni tada, a ni u devedesetima – kad su otvorene grobljanske rake služile kao deponij za sitni otpad, narkomanske šprice i pasji drek – očito nije smetalo to skandalozno zatiranje prostora od posebnog pijeteta. Baš kao ni uništavanje arhitektonske i spomeničke posebnosti groblja koje je po ideji Vicka Andrića bilo klasicistički podijeljeno na 14 pravokutnih polja s dvjema alejama i glorijetom u sredini.

Živo se ikome tada fućkalo i za njegove umjetničke spomenike: jedan Meštrovićev portret, tri Rendićeva spomenika (od kojih je jedan i spomenik Gaji Bulatu), spomenici Antuna Ferraronija, Tome Rosandića, Šimuna Carrare. Jer, valja i to reći, groblje je bilo i reprezentativan presjek splitskog zanatstva, posebice klesarstva.
A sad im pak smeta Bajaga. Iako su uz poruke iz njegova starog hita "Zažmuri" proveli mnoga desetljeća.

Naslovnica Zona sumraka