Mišljenja Zona sumraka

Zona sumraka

Zlatko Gall

Nije sve u životu sivo, pojavi se i zrno svjetla

Ima nešto u toj sivoj boji... Nešto što je više od trajno žareće i vazda trendi odjevne „nijanse“ kao zahvalne podloge za kolorističko osvježavanje popularnim sezonskim bojama. Sivo i sve njegove izvedenice istoznačnica su za ispraznost života, za sumorne dane, manju ili veću dešperaciju te beznađe. Jer sivo je predvorje crnoga; samo koračić prije smrti.

I Hrvatska i svijet posljednjih su godina u zoni sivila. Na korak ili dva od crnoga. S jednom nogom u turbodesnom populizmu a drugom u nabujalom rasizmu, ksenofobiji i puzećem neofašizmu. U zagrljaju „alternativnih činjenica“ i na pljucomet od raspada mnogih - činilo se trajno dosegnutih - civilizacijskih normi.

No, kako to već u životu biva, i u tom sivilu se pojave traci svjetla. Baš kao u stihovima "Hladnog piva", i kad doista prijeti ulazak u zonu crnila, pojavi se mrva svjetla i rodi spoznaja da „nije u životu sve sivo“.

Poste restante

Ili čak, kako to optimistički pjeva mlada kantaurica Mia, nada da „život nije siv“. Ulazak Emmanuela Macrona u Elizejsku palaču bljesak je takvog svjetla i nade da EU ipak neće nakon Brexita i soliranja mnogih euroskeptičnih članica, tako skoro „prdnuti u rosu“.

Baš kao što je to i pobjeda Angele Merkel u saveznoj državi Rajna-Vestfalija koja daje naslutiti da će i dalje ostati na čelu Njemačke. Pa zajedno s Macronom krenuti u jačanje ili, ako ćete, rekonstrukciju Europske unije.

Ma koliko da gotovo svakom svojom porukom i odlukom dizao kosu na glavi konzervativnim vatikanskim krugovima, papa Frane nosi svjetlo i u najmračnije (dogmatske) zakutke Katoličke crkve i vatikanske administracije. Pa sumnja u „navodna sadašnja ukazanja“ u Međugorju te veli da preferira Bogorodicu majku „a ne Madonnu šeficu telegrafskog ureda koja svaki dan šalje neku poruku. (Jer) To nije Isusova mama!“.

Ne treba sumnjati da će spomenuta izjava razjoguniti međugorske poduzetnike-laike i profitere svih vrsta. Iako bi, zapravo, papi Frani trebali kazati - hvala, Sveti Oče. Zbog njegove želje da počisti međugorske Augijeve štale te nedvojbenu pastoralnu i duhovnu dimenziju svetišta razdvoji od kramarenja svetim sličicama i „kipekima“ kao logičnim nuspojavama estradizacije Međugorja pretvorenog u tragikomičan Gospin „poste restante“.

Ako je stavom o Međugorju digao tlak zagovarateljima njegova službenog priznanja, imenovanjem isusovca Jamesa Martina za savjetnika po pitanjima LGBTQ osoba te nizom prethodnih izjava poput lanjske o isprici homoseksualcima i drugima koji su povrijeđeni ili izrabljivani od strane Crkve, trn je u oku svim rigidnim crkvenim „starim snagama“.

Koje su sigurno temeljito raspizdile i Papine riječi da „katekizam Katoličke crkve kaže „oni ne smiju biti diskriminirani”, ali i svježa izjava Jamesa Martina da bi duše koje stižu u Raj na vratima mogle dočekati muškarci i žene iz LBGT zajednice. Jer, veli on, „vjerujem u Pakao ali ne vjerujem da ljudi onamo odu jer su LGBT“. U pakao, naime, odlaze zlikovci, a ne seksualni marginalci.

Tko da ove riječi usadi u pamet većinskog dijela domaćeg klera, u tintare onih koji ne bi oltaru pripustile osobe s Downovim sindromom a ni pedere i lezbe. Za razliku od osuđenih ratnih zločinaca, kriminalaca s golemim križem oko vrata i glockom za pojasom, bešćutnih tajkuna, lažljivih političara, okorjelih dilera i serijskih preljubnika koji, još tamo od početka devedesetih, ližu oltare. I daju milodare.

Nikad se neću minjat

Srećom, nije sve u životu sivo. Eto, ni na Eurosongu. Koji je ove godine pokazao da doista slavi različitost. I drugačijost. Pa su to i pokazali apsolutno prepoznavši netipičnog i nekonfekcijskog portugalskog trubadura davši mu - i od publike i od žirija - najviše punata ali i zavidnim brojem glasova mađarskom Ciganu, bugarskom adroginom pjevaču, rumunjskim jodlerima, moldavskim jazzy veseljacima... Pa i našem Žaku.

Koji je urbi et orbi poslao poruku da višak kila nije za samoubojstvo i zlopaćenje na „freak showu“ javnog skidanja kilaže već za velike pozornice.

Jedina siva zona koja umjesto prema svjetlu sve više tone u mračinu je hrvatska politička scena. Simbolični nazivnik i pred ove lokalne izbore mogao bi stoga biti posvojeni Grašin song jednog splitskog propalog poduzetnika i kandidata. I ono „ostat ću uvijek isti, nikad se neću minjat“. Što je valjda jedino predizborno obećanje koje će se i u nedjelju ispuniti. Nažalost.

Naslovnica Zona sumraka