More Vijesti

UREDNIK POMORSKE VEČERI IZ ZADRA

Vladimir Šetka: Da mi je proći tankerom kroz Suez...

UREDNIK POMORSKE VEČERI IZ ZADRA

Kao dijete sam se zaljubio u brodove. Preko puta moje škole u Cisti Velikoj i dan-danas je usidren valjda najveći betonski brod na svijetu, koji sam često znao promatrati i zamišljati kako u rukama držim njegovo kormilo – kazuje kolega Vladimir Šetka, novinar Informativno-medijskog servisa i urednik Pomorske večeri iz zadarskog Centra Hrvatske radiotelevizije. Dok se kao dječak igrao pored velikog betonskog broda, tko je mogao znati da će se baviti novinarstvom i jednog dana preuzeti kormilo Pomorske večeri iz Zadra!

Kad je lani, nakon gotovo 30 godina uređivanja Pomorske večeri, Gordan Kurtović otišao u mirovinu, Vladimir Šetka postao je urednik i voditelj te kultne emisije, koja ove godine slavi 65 godina emitiranja. Veli da su mu dosad iskustva više nego pozitivna.

- Urednici iz drugih centara Hrvatskoga Radija, Branka Malnar, Božica Đurđević, Dorina Tikvicki i Jadran Marinković vrhunski su kolege, koji su mi i nakon osam mjeseci od uređivanja emisije uvijek na raspolaganju ako je u pitanju neka nejasnoća ili problem. To su ljudi od kojih se ima što naučiti. I zapravo me najviše veseli to što smo zaista ekipa. To zajedništvo mi se čini najvrjednijim. Ali, isto tako, moram reći da bi emisiju bilo teško realizirati bez svesrdne pomoći i suradnje koju mi pružaju kolege iz HRT-ova zadarskog centra, te supporta naše matične kuće. Otpočetka sam imao maksimalnu potporu mojih šefova, tako da im i na ovaj način hvala na ukazanom povjerenju – kazuje o radu proteklih mjeseci otkad je za kormilom Pomorske večeri. Reći će i da rad u dopisništvu ima puno prednosti.

Najdraže mi je 'terenirati'

– Manji je kolektiv, pa smo skoro kao malo veća obitelj. Čini mi se, kad bih radio u Zagrebu, da bi se posao sveo na izvještavanja iz Sabora, Vlade i drugih institucija. Naravno, gledajući prije svega iz perspektive političkoga novinara. No, kako mi u dopisništvima pokrivamo i šire teme od lokalne politike, posebna je draž odlazak na teren, negdje na otoke, u Ravne kotare, Bukovicu, Liku... Tu čovjek osjeti kako žive "obični" građani i kako se neke odluke reflektiraju baš na njihov život. A čitavu dosadašnju novinarsku karijeru bilo mi je najdraže "terenariti" – govori Vlado, dodajući kako je bilo situacija kad se na teren odlazilo u šest ujutro, a vraćalo u 22 sata navečer i tako nekoliko dana zaredom. I po žegi i po cičoj zimi. Navodi i dva primjera – pad aviona kod Dugoga otoka i nakon toga na Velebitu.

– Iako je nažalost riječ o crnoj kronici, takvi su tereni posebni. Puni adrenalina i natjecanja s ostalim kolegama, tko će prije objaviti. Društvene mreže i nove tehnologije malo su tu utrku olabavile. A terene ili "čeke" ispred sudova i slično s druge strane volim i zbog toga što su to trenuci kada se intenzivno družiš s kolegama iz drugih redakcija. Bez obzira na rivalitet i "konkurenciju" mnogi od njih nisu mi samo kolege, nego i prijatelji u privatnom životu. Zapravo, ta su se prijateljstva "kuvala" baš na terenima. Tu nas veže zajednička "muka", ali i zafrkancija kojom kratimo vrijeme.

Uz Cistu Veliku i Zadar, Vladimira Šetku vežu uspomene i uz Omiš, gdje je živio tri godine i Split u kojem je pohađao dio osnovne i srednju školu CODKO "Natko Nodilo". U ljeto 1991. godine upisao je Njemački i Ruski na tadašnjem Filozofskom fakultetu u Zadru.
– Novinarstvo mi nije bilo ni na kraj pameti. Jezike sam upisao, vjerujući kako ću raditi u nekoj od profesija povezanih s putovanjima. No, došao je i rat, a na putovanje se sve manje mislilo. Iako su mnogi tada napuštali zadarski Fakultet i preselili u mirniji Zagreb ili se vratili u Split pauzirati, odlučio sam ostati u Zadru.

Tako da sam kao student, doživio i granatiranja i život bez vode i struje, ali to iskustvo ne bih nikada mijenjao. Kažu da pravi novinar voli izazove i opasnosti, a eto meni je sve to skupa bilo izazovno i dok nisam znao da ću postati novinar. No vrlo brzo, u zimu 1993. godine prijavio sam se na audiciju Radio Zadra i prošao. Nagovorila me prijateljica s faksa jer sam uvijek zabavljao društvo na tulumima imitirajući poznate, pa je smatrala da bih mogao biti zabavljač i na radiju. I da, odmah nakon dolaska moja današnja kolegica Dorotea Perović dodijelila me starijim kolegama da s njima surađujem u programu. Ispočetka su to bile zabavne emisije, estrada, spikiranje i slično – odgovara Vlado na pitanje kako je započeo novinarsku karijeru.

Mali, drž' se politike

– Polako su me počele zanimati i ozbiljnije teme, a da se prihvatim "ozbiljnoga" novinarstva nagnala me rečenica umirovljenoga urednika Joze Balića: "Mali ostavi se ti toga i drž' se politike". U politiku naravno nisam ušao, ali sam počeo pratiti ozbiljnije političke, društvene i gospodarske teme. Sjećam se i prvog većeg zadatka, koji mi je dodijelio urednik Toni Pajkin. Bilo je to izvještavanje s otvorenja novog Masleničkog mosta. Za mene je to bio vrh, iako sam radio izvještaj za Ponoćne vijesti 1. Programa Hrvatskoga radija. Kasnije je sve išlo svojim tijekom. Zaboraviš na sve i posao ti postane najvažnija preokupacija. No, znam se ja i zabaviti, jer nakon naporna posla i malo težih terena nema ništa ljepše nego se opustiti s dragim kolegama i prijateljima. A u poslu me kao prvoga dana, tako i dan-danas najviše pokreće znatiželja.

Kad razgovaramo o tome koje teme najradije obrađuje, Vladimir kaže:
– Naravno da su to u zadnje vrijeme sve više teme vezane uz more i ljude koji žive na moru, od mora i uz more. No, najdraže teme su mi o običnim ljudima. Te teme mogu biti o ozbiljnim problemima s kojima se ti ljudi susreću u današnjem društvu, ali i vrckave, vesele. Važno je da su priče životne. Iako sam se naradio i priča iz crne kronike, a radim ih i danas i nekada su mi bile puno izazovnije, danas me ipak više privlače dobre i pozitivne priče. Naravno, koliko god uživao u takvim temama, i one političke znaju biti itekako zanimljive i vruće.

Što se tiče još nekih izazova u poslu, neostvarenih putovanja i slično, kaže kako mu se čini da mu je jedan od najvećih izazova bilo izvještavanje lanjske godine o izbjegličkoj krizi s istoka Hrvatske.

– Poslije takvoga iskustva, lokalni novinar teško može u karijeri doživjeti nešto slično. Što, dakako ne znači da na lokalnoj razini nema zanimljivih priča ili događaja. A sada, kad malo bolje promislim, čini mi se da bi mi bilo izazovno proći tankerom kroz Suez i napraviti serijal priča s hrvatskim pomorcima – odgovara uz smijeh.


Časnica na strancu
Javljaju li se pomorci, možeš li izdvojiti neku poruku?
– Više se javljaju slušatelji, prijatelji pomoraca i slično, koji nerijetko predlože da se obradi neka pomorska tema, neki konkretan problem ili napravi reportaža o nekom od pomoraca. Evo tu bih istaknuo jednu svježu priču – o mladoj časnici na strancu, Zadranki koja me oduševila svojim entuzijazmom i ljubavlju prema pomoračkom zanimanju.


Opuštaju me vinograd i vrt
Kako provodiš slobodno vrijeme?

– Svaki slobodan trenutak, posebno kad je lijepo vrijeme, sjedam u auto i pravac Cista. Priroda i aktivnost u vinogradu ili vrtu itekako opuštaju. A tu još imam što naučiti od matere. Volim i otputovati, ali u zadnje vrijeme sve rjeđe. Tu su druženja s prijateljima, ponekad izlasci i slično. Ljeti obavezno kupanje, od svibnja do listopada. Bar uru-dvi dnevno. Zapravo, kad malo bolje promislim i nije da sam baš nešto prezahtjevan. (smijeh).

 

Naslovnica Vijesti