Mozaik Showbizz

Dal' se sjetiš nekad mene?

Džo Maračić Makija pamtimo po hitovima, ali pjevač ima nevjerojatnu životnu priču: živio sa časnama u Rimu, 'dočepao' se djeda, Amerike i harmonike, u 77. godini i dalje 'praši' i voli svoju Slovenku

Dal' se sjetiš nekad mene?

Pjevačka legenda i jedan od najnježnijih i najpopularnijih zabavnjaka sedamdesetih godina, Džo Maračić Maki, živi je primjer da za ostvarenje svojih snova nikad nije kasno. Iako je u Hrvatskoj u svojevrsnoj hibernaciji već dugo, a zadnji je službeni intervju dao prije više od deset godina, domaća publika karizmatičnog Makija ne može zaboraviti.

Pjesme "Srce ti je kamen", "Dal' se sjetiš nekad mene", "Doviđenja i ne plači", ili pak senzualna "Halo, srce" odavno su se zavrijedile status evergreena odnosno žanrovskih klasika, no one se sveudilj živo izvode i još uvijek iz sveg glasa pjevaju. Gdje?

Po brojnim koncertima u Americi i Sloveniji, gdje Maki, u svojoj 77. godini, svakog vikenda nastupa!

Čovjek koji je vlastitim rukama izgradio ništa manje nego avion, nedavno je - na pragu svoje osamdesete dakle - okupio bend za svirke, "praši" po klubovima, u slobodno vrijeme leti, ali i pruža potporu mladoj supruzi koja se nedavno suočila sa zlokobnom bolesti...

Istodobno, Makija u Lijepoj našoj, rekosmo, zaklanja svojevrsna aura mistike; jedva smo do njega došli nakon niza bezuspješnih pokušaja u Hrvatskoj glazbenoj uniji, diskografskim kućama, preko glazbenih menadžera, kolega...

Nakon više od desetljeća, ipak, uspjeli smo ga zahvaljujući upornoj potrazi "privesti" ponovno u hrvatske medije, u "Slobodnu"!

Čak i puno mlađa publika, koja se s nekoliko vaših nezaboravnih hitova upoznala "iz druge ruke", očarana je njima, ali i svojevrsnom mistikom koja vas okružuje. Pa gdje ste, pitaju se mnogi. Gdje se skriva taj pjevač, legenda?

– Pa da, puno ljudi ne zna da živim u Americi od svoje sedme godine. Moji djed i baka otišli su sredinom svog života za Ameriku. Moja mama – njihova kći – već tada je bila odrasla, osnovala je svoju obitelj i onda su dobili mene, pa onda još dva sina i kćer. Najmlađa među njima rodila se kad sam ja već bio u Americi, tako da smo već bili mnogobrojna obitelj.

Nije bilo lako tada živjeti na otoku, više kamena nego zemlje, govorim o rodnom Krku odakle su djed i baka emigrirali trbuhom za kruhom. Moji roditelji su obrađivali malo zemlje, onoliko koliko je bilo, a baka i djed su slali brodom svako malo vreće brašna, kutije svinjske masti, vreće šećera i riže, da nam olakšaju život.

Meni je to jako imponiralo, nismo bili nikada gladni i to je dolazilo iz Amerike, pa sam već kao mali dječak želio otići k djedu i baki. A i oduvijek sam sanjao avione... Kao malo dijete sam uvijek gledao u zrak, i sanjao američke avione, zato sam kao odrasli čovjek jednoga i izradio.

Djed i baka su se osjećali pomalo usamljeni, eto to mi je išlo naruku, pa je jednog dana djed došao po mene jer sam bio najstariji i voljan poći k njima. Tada je bila još Jugoslavija, pa su nastali problemi oko papira za ulaz u Ameriku, jer tadašnja država nije dopuštala našim ljudima odlazak u Ameriku.

Zato sam, u tom prijelaznom razdoblju između Jugoslavije i Amerike, morao kao mali dječak ići u Rim kod opatica čekati papire.

Najprije su mi rekli da će to potrajati nekoliko mjeseci, a zapravo se razvuklo na oko pet godina, pa sam u Italiji morao pohađati osnovnu školu; zato su moje prve riječi i brojke bile talijanske. I dandanas u glavi brojim na talijanski!



Nakon velikih muka i tužnih događaja u Italiji bez roditelja, konačno sam ipak otišao u Ameriku. U Astoriji, u New Yorku, nastavio sam pohađati osnovnu školu, ali četvrti razred. Bilo je teško jer nisam znao ni riječ engleskog, ali s vremenom – kao svako dijete – brzo naučiš.

Moram reći i da mi je djed rano za mog života kupio harmoniku; počeo sam pohađati muzičku školu, tako je polako počeo moj glazbeni svijet, a kad sam već bio stariji krenuo sam i s gitarom; tada smo osnovali bend "Dalmatinski biseri". Pratili smo sve pjevače koji su dolazili iz naše domovine: Ivu Robića, Mišu Kovača, Ivicu Šerfezija, Terezu Kesoviju, Radojku Šverko...

No, glavna priča oko moje glazbene karijere počela je s "Pro arte" i Đorđem Novkovićem. Pratili smo "Pro arte" po Americi i Kanadi, putovali zajedno, zbližili se, postali kućni prijatelji. Istodobno, radio sam u banci, a svirao vikendima.

Jednog dana, Đorđe Novković mi je poslao pismo. Rekao je: "Spakuj kufer i dođi prvim avion za Zagreb!". Snimili smo prvu pjesmu "Draga, vrati se" za A-stranu, a za B-stranu singl "Deset dana molim".

Tako sam počeo s karijerom u Hrvatskoj! Snimali smo pjesmu za pjesmom, putovao sam simo-tamo, i uvijek sam bio prisutan u Hrvatskoj i uokolo, kao i dandanas, pa zato možda neki ljudi ne znaju da živim na drugom kontinentu, u Americi. Zapravo mi je drago što sam nekako stalno "tu negdje", pa svojoj publici nisam previše nedostajao. Ili, možda ipak jesam?

Rekla bih da jeste jer se sjećam zadnjeg vašeg nastupa na Splitskom festivalu 2009. godine, kad ste otpjevali relativno nezapaženu pjesmu "Country Dalmatino". Jeste li nakon toga zapjevali na nekoj većoj manifestaciji? Jesmo li nešto bitno propustili?

– Eh da, to je bilo baš tako u vezi Splitskog festivala... Znate, snimao sam nove materijale kod aranžera Branka Glavana u Zagrebu, i on mi je i predložio taj tekst "Country Dalmatino" od Tea Trumbića. Branko je već bio pripremio glazbu, meni se dopalo, i tako smo snimili singl te s pjesmom otišli na Splitski festival.

Kasnije sam tu pjesmu pjevao na engleskom, ali u verziji "Country Italiano".

Puno sam se namučila da dođem do vas; niste član Hrvatske glazbene unije, nema vas u analima diskografskih kuća s aktualnim podacima, lokalni glazbeni menadžeri poštuju vas, ali s vama ne rade.

Kad sam vas napokon uspjela dobiti telefonski kod prijatelja Štefa u Zagrebu, moram priznati da sam se naježila od svježine vašeg glasa, zvučite kao mladić! Zašto ste se, da tako kažem, otuđili od domaće publike?


– Znate, kad se raspala Jugoslavija počeli su problemi oko plaćanja, brojni menadžeri ostali su mi dužni, pa sam se lagano povukao s te domaće scene. U New Yorku sam otvorio svoju praonicu, bavio se svojim privatnim poslom i svojom djecom, a vikendima sam pjevao za naše i talijanske, kao i američke klubove, što zapravo radim i dandanas.

Iskreno, ne znam što se u današnje vrijeme događa s poštenjem tih svakojakih menadžera jer mi većinom nije plaćeno, barem ne onaj iznos koji smo ugovorili. To bi se uvijek tako dogodilo, a ja nisam navikao na takav rad. Rekao sam sebi: bolje čuvaj živce i radi smireno ono što te ne nervira.

Žao mi je moje publike, kontaktiraju me na Fejsu, pitaju zašto me nema u Hrvatskoj. Pokušavam im objasniti da to ovisi o organizatorima. Nekad smo radili uživo s bendom, a danas kao nema novca za bend – tako objašnjavaju organizatori.


Pa, da se sada malo i pohvalim, uzeo sam sve u svoje ruke i opet osnovao svoj bend uz pomoć Branka Goloba iz Ptuja u Sloveniji! Zove se "Makiband", u njemu su mladi dečki, i svi muzički obrazovani, sviraju kao na pločama, da mi se ponekad koža naježi! Počeli smo odmah vježbati nakon Nove godine, i već smo odradili nekoliko koncerata!

Mogu vam reći da me to vratilo u mlade dane, diglo mi je volju i energiju kad sam vidio zadovoljnu publiku, mlade ljude koji pjevaju moje pjesme sa mnom, a ja imam još energije kao nekada! Jako sam aktivan u privatnom životu, imam svoj "hobby", dan mi je prekratak. Uvijek kad dođem posjetim svoje prijatelje, pa ste me tako i sada zatekli u Zagrebu.

A to što kažete da sam se otuđio od hrvatske publike, ne bih se složio. Ja bih naime rado podijelio svoju glazbu sa svima njima, ali nikako da se nađu organizatori koji bi odradili to kako ja želim. S druge strane uvijek je valjala poslovica "daleko od očiju, daleko od srca", što znači da ako ne živiš ovdje, da te ljudi zaborave. Eh, valjda se zato svako toliko zapitaju, gdje se nalazim? Uvijek se trudim dokazati da me publika još traži i voli. To sebi svaki put dokažem na velikim koncertima po Sloveniji, gdje dolazi i moja publika iz Hrvatske, Italije, Njemačke te čak i Švicarske, da me opet čuju. To mi daje ludu energiju za pjevanje!

Koliko sam upoznata, živite na relaciji Florida – New York – Maribor. Gdje vas se od tih globalnih relacija uskoro može poslušati uživo, i koji je zapravo dobni prosjek vaše publike na koncertima? Kažete da ima dosta mladih, no koja generacijska skupina prevladava?

– Pa, evo, upravo smo završili turneju koncerata po Sloveniji s Wernerom Brozovićem, mojim susjedom iz Selca. Surađujemo već mnogo godina i dobrano punimo dvorane po Sloveniji. Isto tako, održao sam veliki koncert u Gorišnici kod Ptuja, a organizira ga moj prijatelj Branko Golob, onaj koji me prije gotovo deset godina došao potražiti u Americi, a suradnja se evo nastavlja još i dandanas.

Već sad mogu pozvati sve ljude koji me žele slušati da dođu 17. studenoga 2019. u Gorišnicu kod Ptuja, koja je udaljena petnaestak minuta od hrvatske granice! Jako puno radim privatne zabave, rođendane i vjenčanja, a također radim i po Kanadi i Australiji. Ovu Novu godinu pjevao sam za naše iseljenike u Australiji, u Gold Coastu. Najviše radim u Sloveniji i Americi. Dobni prosjek moje publike na koncertima je od dvadeset godina pa tamo do nekih sto, podjednako!

Da, imao sam i stogodišnjake na koncertima u Sloveniji. U Hrvatskoj, u Međimurju i Zagorju isto, kada sam nekoliko godina unatrag pjevao po hrvatskoj obali, bili su pak sve mladi, i to me jako veseli, jer je za pjevača to najveća nagrada. U jesen, s ove strane oceana, nastavljam s mojim bendom svirke uživo. Sve u svemu, relacija Florida, New York, Maribor, pa i Zagreb se nastavlja!

Sada sam trenutno u Švicarskoj kod naših ljudi, pa onda opet Slovenija, gdje me čeka još nekoliko nastupa i snimanja spotova za moje stare hitove. Ovaj put nisam uspio uzeti (prihvatiti, nap.a.) sve pozive za nastup jer sam imao premalo vremena. Moram se vratiti, čekaju me već dogovoreni nastupi.

U sretnom ste braku s dosta mlađom Slovenkom, a djeca vam žive u New Yorku; stoga i te jake emotivne veze sa Slovenijom i SAD-om. Odlazite li ponekad i na rodni Krk?

– Da, u sretnoj sam vezi s mojom Anom, znate ona je rođena na samoj hrvatskoj granici, pa su ljudi uvijek mislili da je Zagorka, ali nije (osmjehivanje). No, naučena je na suživot s Hrvatima još od djetinjstva. Ma da, sa mnom nije lako... Uvijek sam u pokretu, uvijek nešto izmišljam i stalno sam na putu.


Zato moja životna družica mora biti energična i znatiželjna, ali prvenstveno moj prijatelj, i jako nježna osoba predana mom poslu. To sam sve našao u njoj, u mojoj Ani.

Ljudi koji me prate znaju da nisam pjevao više od godinu dana jer je moja supruga oboljela, dijagnosticiran joj je rak dojke, pa smo oboje prošli težak proces liječenja; od kemoterapije, zračenja, gubitka njezine prekrasne duge kose, iako je bez obzira na to ispočetka sa mnom išla svugdje. No, više se odmarala, ali i trpjela bolove.

Nije joj bilo lako, ali ona je uporna i jako pozitivna žena, ne da se tek tako! Volju za život daju joj muzika, djeca i unuci, a svakako i ja!

A u Hrvatsku, eto, idem više u posjete prijateljima nego na nastupe, u rodni Krk također idem, najviše kad su neki "family događaji". Moram napomenuti da su i moja dva brata isto u Americi, tako da dolaze jednom godišnje na Krk, a doma su ostale samo dvije sestre. Ipak, kad se nešto događa svi se opet nađemo, okupimo.

Nažalost, nema roditelja da nas dočekaju...

No, svi imamo svoju djecu i imamo obveza prema njima. Moja djeca žive u New Yorku, pa često idem tamo. Imam već četvero unučadi, pa se i tako moja loza širi.

Ajmo sad malo o drugim širinama, prostranstvima, i to – nebeskim. Prije desetak godina izradili ste vlastitim rukama zrakoplov! Je li još u voznom stanju, letite li njime? Sjećam se da ste imali osebujan plan: preletjeti od Dalmacije do Floride... E, tu bi definitivno nadmašili i Leonarda da Vincija!

– Da, napravio sam vlastiti avion i još danas njime letim, po mogućnosti svako jutro poslije kave. Malo sam ga obnovio, nacrtao sam zube od morskog pasa, da izgleda onako vruće, haha... Avioni su moj život, ostvarenje mog sna iz djetinjstva. A da bih preletio preko oceana trebalo bi mu dodati još pokoji rezervoar goriva! To sam već znao reći, napola u šali.

Gdje se najbolje osjećate?

– Što da vam sad kažem? Hm. Trenutno se najbolje osjećam doma, u Floridi. Volim vrućinu, skoro cijelo ljeto je sunčano pa tako mogu letjeti svaki dan avionom, to me ispunjava i relaksira, pa tako nakupim i novu energiju za nastupe.

Podaci o vama dostupni na internetu, moram primijetiti, dosta su šturi...

– Znate, nikada nisam baš patio od toga da budem svugdje po novinama ili na internetu. Nisam baš vodio brigu o tome, možda zato nisam toliko poznat mladim ljudima, ali tamo gdje su roditelji moji fanovi sva njihova djeca dođu, žele mi stisnuti ruku i fotografirati se. Ja sam, znate, uvijek jako dostupan "publici". Poslije svakog koncerta ili nastupa ne bježim s pozornice ili se skrivam već ostanem i fotografiram se s njima, rukujem se i potpisujem te sam zadovoljan jer moji fanovi odu doma sretni. Oni su došli zbog mene, a ne ja zbog njih.

Što mislite o današnjim zabavnjacima, koji se prilično razlikuju od neponovljive "stare garde" čiji ste sastavni dio bili vi, Duško Lokin, Mišo Kovač, Oliver, Jasna Zlokić, Dalibor Brun... Je li to bila nenadmašna generacija?

– Ne znam. Danas je glazba nametnuta mladima kao neki marketing. Nije to više kao nekada kad smo mi počinjali, sve nježno, ljubavno. Danas su neki tekstovi, kao da se svađaju u pjesmi, nema baš romantike i ljubavnih riječ, no ima još nekoliko naših mlađih kolega koji idu našim putem, to moram priznati. Pa kamo je nestala hrvatska glazba? Baš nedavno slušao sam intervju kolegice Marine Tomašević i potpuno se slažem s njezinim odgovorima.

Moram priznati da su moja vremena bila bolja jer nije bilo toliko tehnike, sve je išlo uživo, samo radio i gramofonske ploče, a kasnije kazete.

Sjećam se kad smo sjedili uz kazetofon i snimali s radija, pa molili Boga da voditelj predugo ne govori za vrijeme pjesme, ili smo snimali s gramofonske ploče tako da smo kasnije to vrtili i ponavljali dok se kasetni trak nije doslovno strgao, a kazete i ploče su se prodavale u nakladi od milijun primjeraka. To su stvarno bila – zlatna vremena!

Ali isto tako morali smo teško raditi uživo, putovati s jedne strane tadašnje Jugoslavije na drugu, jedno vrijeme autobusima pa vlakovima, nije bilo lako, ali publika nam je davala snagu. Bila su to krasna vremena. Današnji mladi pjevači imaju na raspolaganju svu tehniku i puno im je lakše, nekada smo snimali s cijelim orkestrom uživo i ponavljali zbog jedne rečenice, a danas to sve u studiju ide brže.

Moj tadašnji sastavni dio stare garde su bili Mišo Kovač, Ivo Robić, Tereza Kesovija, Radojka Šverko, Oliver, Dalibor Brun, Kićo Slabinac i Tomislav Ivčić. S Ivčićem sam bio i veliki prijatelj, radili smo godinama zajedno, posjećivali se u našim domovima.

A najviše poznati aranžeri-tekstopisci su bili Đorđe Novković sa kojim sam počeo, pa onda Raymond Ruić, Namik Tarabić, Željko Sabol, Željko Krznarić, Teo Trumbić, također sam komponirao i sam sebi već prije, a posljednjih deset godina više-manje sve...

Održavate li prijateljske odnose s kolegama, jeste li u kontaktu s nekima?

– U kontaktima sam još uvijek s nekim kolegama, najviše jer se međusobno druže i naše supruge. Na primjer, s Vajtom, Darkom Domijanom, Nanom Pršom, Danijelom Popovićem i Brozovićem u Sloveniji, a u Americi se svako toliko nađemo s Tajči jer imamo zajedničke prijatelje u Nashvilleu.

Kakvu glazbu, pak, slušate, što vam je "uhu najmilije"?

– Volim slušati američki rock evergreen i stari country.

Imate li još neki hobi osim spomenute strasti prema zrakoplovima?

– O, imam! Još hobija oko elektronike i struje, pa uvijek nešto izmišljam i "eksperimentiram" po kući i u avionu.

Kako izgleda vaš dan, ustajete li rano, bavite li se nekim sportom koji potiče takvu vitalnost?

– Kad sam u Floridi ustajem rano, i poslije kave i doručka odem svako jutro u hangar do aviona. Malo pregledam, očistim i onda odem jedan krug u zrak. Poslije doma na ručak, pa natrag u garažu, malo oko auta, skutera i bicikla, stalno nešto nađem, pa opet oko kuće i već je tu večer. Onda navečer odem do mora i hodam po plaži više kilometara, ili vozim bicikl. Tako mi je skoro svaki dan prekratak.

Danas ste u sedamdesetim godinama, i čini se da ih jako dobro nosite. Stoga nije nerealno pitati: gdje se vidite za deset-petnaest godina, kakvi su vam planovi za budućnost?

– Pa za deset-petnaest godina se vidim na Havajima, to mi je omiljeno mjesto gdje idem često. Jedan mali aviončić, stan na Waikiki plaži, i to je to.

Kad ćete napokon nastupiti u Splitu?

– U Splitu sam uvijek spreman nastupiti, kad me pozove neki od organizatora, je li, a tako i svugdje u Hrvatskoj. Jedva čekam!

Naslovnica Showbizz