Mislim, stvarno!
Kad su treći put došli na moja vrata, već mi ih je, s njihovim posebnim zahtjevima, bila puna kapa.
Prvi su pokucali nedugo nakon Nove godine. Al su maškare već počele, promislila sam, gledajući dva zakrabuljena momčića.
Ponudim im mandarine, klementine, naranče, kivi, čak i neko sitno egzotično voće. Vidim, četiri me oka pod plastičnim maskama netremice blijedo gledaju. U oblačićima nad glavama jasno vidim pitanja: Je li ova normalna? Voće? Voće?!
Samo su se okrenuli i otišli.
Nekoliko dana kasnije kucaju opet. Nisu oni isti, naravno. Znam to sa sigurnošću, iako se opet radi o dva momčića s plastičnim maskama. Neće se valjda vratit tamo gdje im nude voće.
S ovima postupim mudrije: ponudim da se posluže bombonima iz velike staklene tegle.
Oni me gle...