Mozaik Život

ne odustaje

'Upao sam u rupu, vadili su me i polijevali vodom': zbog svoje strasti umalo je izgubio glavu, no ovaj Kaštelanin i dalje riskira svoj život

ne odustaje

U virtualnoj eri koju živimo, čini se, riječi sve više devalviraju, dok istodobno fotografije dobivaju na cijeni. Logika je jasna: društvene mreže i YouTube kanali, te internetski portali sve su češći izvor informiranja i zabave, tekstovi – čak i ako nisu komprimirani u "heštegove" – sve su kraći i ustupaju, dakle, mjesto fotografijama, koje poslovično "govore tisuću riječi".

Kao popratna pojava tijekom zadnjih desetak godina "isplivali" su brojni daroviti fotografi i fotoreporteri.

I to raznih žanrova: od pejzažista do umjetnika s objektivom koje nadahnjuje moda, šminka... Tu su i oni koji revno bilježe meteorološke situacije, podmorje, regate, sportske događaje i drugo.

Ipak, jedan je žanr ostao prilično deficitaran, a to su auto-moto utrke. Srećom, tu je Ivan Dujić Duja iz Kaštela...

Naime, svi – a nisu mnogobrojni, da se razumijemo – uključeni u taj opasan i iznimno skup oktanski sport itekako znaju koliko "piza" ono što Dujić zabilježi na utrkama diljem zemlje i, mahom bliskog, inozemstva. Počesto čak, bez pretjerivanja, riskirajući život nad zavojima koji se stručno zovu "zone izlijetanja".

– To su najrizičnija mjesta na stazi, a zna se da bez rizika nema dobre slike, ludog momenta – djelić svoje riskantne misije otkriva Dujić, zvani Duja, inače rođen u Bugojnu prije tridesetak godina.

– Ja sam tipični izbjeglica kojeg je život bacao tamo i amo, da bih se na kraju ukotvio u Kaštel Novom, koje danas smatram svojim domom. Stoga me, uz fotografiranje auto i motoutrka, nadahnjuje još i povremeno snimanje pejzaža, konkretno zalazaka sunca u mojim Kaštelima – veli naš sugovornik.

Dujić je spavao barem pola života po hotelima, što zbog izbjegličkih muka, što zbog odlazaka na utrke. Zbog toga je žrtvovao i fotografski posao koji bi mu jamačno bio puno unosniji, poput komercijalnog snimanja vjenčanja, krštenja i sličnih događaja.

– Radim kao instruktor u maloj autoškoli u Trogiru, ali živim za utrke, i nije me briga što tu neke zarade ni cjenika nema. Njih sam otkrio kad su me moj zet i njegov brat, poznata braća Ante i Marin Buličić, počeli pozivati da idem s njima.

Ispočetka sam nosio malu prijenosnu kameru pa snimao samo videozapise, ali ozbiljnije je počelo kad sam na jednoj od utrka upoznao kolegu, poznatog fotografa Igora Išanovića iz Sarajeva. On me uputio u neke tajne te sugerirao kakvu opremu trebam nabaviti – Duja će, živo se prisjećajući utrke u Mostaru, na pisti "Blagaj", kad su Buličići starom Opel Mantom turbo dobili ljuti oktanski boj. Budući da se trofejna braća bave i tzv. tuniranjem vozila, tehnički su se uskoro pojačali Opel Kalibrom turbo, koja je proglašena najbržim vozilom za street race kategoriju 402 metra.

Dakako, sve je to tijekom godina Ivan Dujić Duja marljivo dokumentirao, a najuzbudljivija videa dijelom učinio dostupnima na "Dujaable Channelu" na YouTubeu.

– Već imaju dva milijuna pregleda – napominje fotograf ovog osebujnog, dinamičnog žanra.

Zbog rizika koje snimanje utrka nosi po zdravlje, Dujić se pravodobno opskrbio čepićima za uši te dodatnim zdravstvenim osiguranjem...

– Sa sucima se uvijek svađam jer su posvuda raspoređeni kako bi promatrali regularnost natjecanja bez obzira radi li se o utrkama ubrzanja, kružnim, brdskim ili drugim natjecanjima. Onda im ja, dakako, smetam jer ljudi rade ozbiljan posao. Ali ozbiljan je i moj; jednom sam od auspuha u Buzetu umalo oglušio, a nagutam se toliko ispušnog smeća da ponekad jedva dišem.

Ali utrke su genijalna stvar, treba ih zabilježiti jer ti trenuci nepovratno i neponovljivo prolaze, čini mi se, brže od svih drugih u životu. Kad se odem istuširati nakon utrke, kada mi bude crna od prašine kao da sam iz rudnika izišao – kroz smijeh će Dujić.

Prisjetio se i epizode kad ga je poznati automobilist iz "Dubrovnik racinga" Đivo Franić zamalo pregazio jer je snimao na izletnom dijelu staze...

– Upao sam u rupu, vadili su me, polijevali vodom. Prepao sam se, ali nisam odustao. Čini mi se da i sad, nakon deset godina, koliko već ozbiljno fotografiram i dokumentiram koliko god mogu, sa po više od pola godine na terenu, sa svakom utrkom nešto novo naučim – smatra Dujić, inače hobi-biciklist i planinar.

Biciklističke utrke koje godišnje priređuje klub "Kairos" iz Trogira njemu su svojevrsno zagrijavanje za one opasne, natopljene oktanima. Upravo se, napominje, priprema za utrku naziva "2 islands on two wheels" koncem ožujka sa startom na trogirskoj rivi. A onda mu je široko polje...

Akcija, treperenje zraka i zvuk motora njegov su "adrenalin iz druge ruke", dok mu povremeno fotografiranje zalazaka sunca u Kaštelima dođe kao kamilica, terapija. Kako, kao verzirani "oktanski" fotograf, gleda na, recimo, erotsku fotografiju, pitamo ga iznebuha.

– Uh. Erotsku? Nisam probao. Možda bih mogao – "izletio" je iz zavoja Ivan Dujić Duja, najpoznatiji fotograf autoutrka u regiji.

Naslovnica Život