Mozaik Život

SJAJNA PRIČA O USPJEHU

Splitska znanstvenica u istom danu dobila šest milijuna kuna i treće dijete, dok joj čestitaju, smije se: Misle da sam novac dobila osobno!

SJAJNA PRIČA O USPJEHU

Splitska znanstvenica dr. sc. Jadranka Šepić (37) iz Instituta za oceanografiju i ribarstvo dobila je od Europskog istraživačkog vijeća financijsku potporu (grant u znanstvenom žargonu) od šest milijuna kuna za projekt istraživanja ekstremne razine mora uz obale europskih zemalja.

Jedan je to od najskupljih europskih projekata i dobiti ga u velikoj konkurenciji između 400-injak onih koji su aplicirali svakako je veliki uspjeh, osobito ako znamo da je naša znanstvenica uz ozbiljan istraživački posao i majka troje djece.


Kako uspijeva povezati karijeru i sada već veliku obitelj, pokušali smo doznati u razgovoru što smo ga jučer vodili u kafiću u njezinoj ulici.


Dok se približavamo kafiću, Jadranku pozdravljaju susjedi, čestitaju joj, znaju da je cura iz ulice dobila znanstvenog Oscara.


Drago im je.


Željeli smo upoznati i najmlađeg člana obitelji, koji je na svijet došao prije 19 dana, baš na dan kad mu je mama dobila grant. Dječak je blaženo spavao u kolicima ispružen sa svoja 54 centimetra i sada već četiri kilograma.


Kako se zove, pitamo za početak. "Jura Anton, zapravo još se ne zove jer ga nismo prijavili, ali zvat će se", otkriva nam ekskluzivno.


Dok maleni spava, iskoristili smo priliku za ozbiljniji dio razgovora, u kojem će nam Jadranka objasniti što će ona raditi s tako velikim novcem u projektu – "SHExtreme".

Minutna mjerenja

– Da, to je veliki novac. Ljudi misle da sam ga ja dobila osobno – kaže Jadranka uz osmijeh – ali to je novac za realizaciju projekta.



Dakle, ono što ćemo mi raditi – analizirat ćemo minutna mjerenja razine mora. Donedavno su se te razine mjerile u satima. Prikupit ćemo podatke iz svih europskih država koje su voljne dati podatke, analizirati procese koji pridonose poplavama i tako utvrditi sadašnje stanje.


U budućnosti nam je cilj minutne podatke spojiti s meteorologijom, pri čemu bismo analizirali meteorološke situacije koje pogoduju poplavama.


Ovi minutni procesi su jako izraženi na Mediteranu, na Sjevernom moru, u Nizozemskoj, Belgiji, Velikoj Britaniji... Vrlo je važno utvrditi trenutačno stanje s obzirom na činjenicu da će se do kraja 21. stoljeća srednja razina mora u svijetu povećati za 40 do 60 centimetara, pa će ovaj projekt pomoći u procjenjivanju budućih posljedica.


Primjerice, da se društvo bolje pripremi na njih, među ostalim, povisivanjem obale, građenjem zaštitnih brana itd.


Što se tiče Hrvatske i naše vrlo specifične obale, u fokusu naše analize su meteotsunamiji ili šćige, kao karakteristični oblik tih procesa. Vi se sigurno sjećate, imali smo slučaj tsunamija u Veloj Luci 1978. godine, u Starom Gradu 2003., na Istu 2004.

Valovi od 20 kilometara

Znamo kako dolazi do tih ekstremnih promjena razine mora: kroz atmosferu putuje oblak i onda u nekom trenutku dolazi do nagle promjene tlaka zraka, zbog čega se na moru stvaraju veliki valovi pa se, kad dođu na pogodnu lokaciju – a to su dugački i uski zaljevi koji su na krajevima vrlo uski – naglo diže razina mora i do šest metara.


Takve su uvale Vrboska, Milna, Ston, Mali Ston, Lošinj, Ist... Takvi valovi mogu biti dugi i 20 kilometara – da, da dobro ste čuli! – a razina mora se digne za deset minuta i opet spusti za desetak minuta. U budućnosti ćemo moći predvidjeti hoće li tih ekstremnih poplava biti više, hoće li biti izraženije s obzirom da će razina mora možda negdje rasti i do sedam metara ako tome dodamo ukupno podizanje razine mora u svijetu, što je zanimljivo za različite procjene i planove – pojašnjava nam dr. Šepić.


Inače, ovaj grant nije prvi na koji se natjecala, ali ga nije dobila. No, dobila je vrlo kvalitetne recenzije koje su joj pomogle da otkrije što se zapravo traži, na što komisije najviše paze i da bolje pripremi novi projekt.

Vječna odlikašica

Znanstvenim virusom zarazila se na PMF-u, gdje rade izvrsni profesori, koji studente u startu potiču na istraživanja. Nakon mature u splitskoj gimnaziji "Marko Marulić", imala je dilemu studirati fiziku ili književnost. Nevjerojatna, ali istinita dilema.


Kao vječna odlikašica, koja je uvijek voljela knjigu, ipak se odlučila za studij fizike, a onda se na fakultetu zanimala za astrofiziku, geofiziku, oceanografiju... Diplomirala je na meteotsunamijima na Jadranu, i imala sreće što je upravo tada raspisan natječaj na splitskom Institutu, pa je dobila mjesto u Laboratoriju za fiziku mora i nastavila proučavati šćige, na kojima je i doktorirala nakon što je godinu dana odradila dio istraživanja u Kanadi i u Španjolskoj.


Dobitnica je i Državne nagrade za znanost Hrvatskog sabora 2009. i nagrade Europskoga geofizičkog društva za mlade znanstvenike.


Ozbiljan razgovor o bogatoj biografiji prekida nam Jura Anton, dijete ogladnjelo...


Naša sugovornica nježno ga uzima iz kolica i diskretno ga položi na dojku.


– Pričekajte samo da počne sisati – kaže nam.


– Možemo nastaviti, samo vi pitajte dalje.



Je li uvijek ovako miran?


– Je, samo spava i jede.



Rekli ste mi da ste sretnu vijest dobili neposredno prije odlaska u rodilište. Kakav je to bio osjećaj?


– Bila sam jako iznenađena. Projekt sam predala u 10. mjesecu lani, u uži izbor sam ušla u ožujku, a onda su me u srpnju zvali na intervju, mjesec dana prije porođaja. Možete misliti koju sam tremu imala. Obavila sam intervju preko Skypea, tamo njih dvadeset znanstvenika, a ja sama.


Činilo mi se da sam sve krivo odgovorila i da nemam apsolutno šansu dobiti projekt. Možda od treme nisam ni znala što sam im sve odgovorila. Ali dobro je prošlo.


Bojite li se za budućnost mora? Mnogo se govori i piše o ugroženosti života u moru, propadanju koraljnih grebena i drugih morskih organizama, zagađenju, otocima smeća...
Što je najveća opasnost?



– Zagađenje, ono je užasno i ne znam kako to riješiti. Kako ljude uvjeriti da prestanu bacati smeće u more i zaustave propadanje života u moru.
 

Male plaće

Razmišljate li o odlasku iz Hrvatske, ili ste zadovoljni trenutačnim mogućnostima znanstvenog rada u splitskom institutu?


– Trenutačno ne razmišljam o odlasku, pogotovo zbog djece. Mislim da je za njih bolje da ostanemo u Hrvatskoj. Ali, nikad ne reci nikad...


Privlače vas problemi podizanja razine mora, koji su još neistraženi. Mogu li se istraživati u našim uvjetima i koja je zemlja u tome pogledu trenutačno najnaprednija?


– Kanada, SAD, Norveška, Švedska, Njemačka su najnaprednije, s tim da iz SAD-a dolaze najbolji radovi jer se u njih najviše i ulaže. No Hrvatska je, što se tiče proučavanja područja meteotsunamija, vrlo visoko pozicionirana. Možda će zvučati neskromno, ali mislim da smo među vodećima.



Kako gledate na odlazak velikog broja mladih znanstvenika u inozemstvo, što stvara golem intelektualni vakuum u Hrvatskoj?


– Veliki je problem što teško mogu dobiti posao na svim stupnjevima. Za doktorski studij još nekako, a za postdoktorski vrlo teško. Osim toga, plaće znanstvenika su jako male u usporedbi s onima vani. Recimo, na naš natječaj u Splitu nitko se iz Zagreba neće javiti, jer s tom plaćom u Splitu ne može živjeti.


Neki koji se zainteresiraju odustanu čim im kažemo kolika je plaća, iako bi željeli raditi kod nas.


Kako ćete onda oformiti tim za svoj projekt?


– Nadam se da ću im moći ponuditi europske plaće pa će biti zainteresirani i oni iz Hrvatske, ali i iz svijeta.



S obzirom na teme kojima se bavite, kako ocjenjujete tvrdnje nekih svjetskih državnika koji ne priznaju klimatske promjene i kažu da su to teorije zavjere?


– Ne slažem se s takvim tvrdnjama. Mislim da su klimatske promjene realnost, o njima govori rezultat rada tisuća znanstvenika temeljen na proučavanju temperature mora, zraka, topljenja ledenjaka, što je sve dokazivo, provjerljivo i, nažalost, nema tu nikakvih teorija zavjere. Činjenica je da nam je iz godine u godinu sve toplije i da će biti još gore.



Kako izgleda vaš radni dan? Kako usklađujete svoje obiteljske obveze i znanstveni rad?


– Radim na Institutu od osam do 16 sati. To je sasvim dovoljno da obavim ono što sam sebi zacrtala, i mislim da su predrasude da znanstvena karijera i obiteljski život, odnosno majčinstvo, ne idu skupa. Tu nema nikakvog problema ako dobro organizirate život i ako je obitelj skladna. Točno je da danas, uz tri mala djeteta, više ne nosim posao kući, ali radnog je vremena sasvim dovoljno da se on odradi.


Dojenje u kafiću


U Hrvatskoj još uvijek prevladava mišljenje da je glavna uloga žena, znanstvenica i svih ostalih, majčinstvo i podrška uvaženim profesorima muškarcima.


Nedavno sam čula da se na jednom fakultetu na konferenciji od studentica, ne znam jesu li bile dodiplomke ili postdiplomke, tražilo da plešu trbušni ples za zabavu uzvanika jer je to od njih tražio jedan ugledan gospodin profesor!? Zvuči nevjerojatno, ali je istinito...



– I ja sam to čula, vjerojatno se događalo u prošlosti. No, na našem Institutu nema takvih predrasuda. Naše su znanstvenice ravnopravne, štoviše predsjednica znanstvenog vijeća je žena koja također ima tri sina i nema nikakvog problema da odrađuje ozbiljan posao.



Što kao znanstvenica i majka troje djece mislite o cijepljenju?


– Cijepila sam svoju djecu.



Vidim da dojite. Nije vam problem dojiti u kafiću?


– Nikakav problem.



Slažem se, sad su se vremena promijenila, a kad sam ja dojila prije 30 i više godina na plaži ili na autobusnoj stanici, ljudi su se krstili, dobacivali mi da me sram bilo?


– Ima takvih reakcija i danas. Mojoj prijateljici koja je dojila u parku blizu kuće neki susjedi su zvali majku i prijavili joj "prekršaj", prigovarali da kako je odgojila kćer (smijeh).



Što mislite o aktualnoj reformi školstva? Što bi, po vašemu mišljenju, trebalo mijenjati u našim školama?


– Nemam baš uvida. Moj sin je završio prvi razred i mislim da je program bio super, i on ne ide dalje po ovom novom programu "škole za život", ali općenito mislim da je naše obrazovanje jako opterećeno brdom informacija koje se brzo zaboravljaju i da bi to trebalo promijeniti.



Kako vidite svoju daljnju karijeru?


– Idućih nekoliko godina posvetit ću se novom projektu i mislim da je on tek dobar početak za otkrivanje nečeg novog.



Suprug i ja dijelimo kućne obveze. I umor...


Imate tri sina. Kako se zovu starija dvojica?

– Najstariji je Janko, ima 7,5 godina i sad će u drugi razred, Nikola ima tri godine i sad je krenuo u vrtić.

Zna li Janko čime se mama bavi? Dođe li koji put k vama na posao?

– Voli ići na Institut, ali tamo ga najviše zanima aparat za kavu. Toliko ga zanima moj posao.

Gdje ste proveli ljeto, s obzirom da ste bili u visokoj trudnoći?

– Malo smo bili na Hvaru, u Vrboskoj i u Starom Gradu, i na Braču, odakle su nam roditelji.

Onda je tajna vašeg interesa ipak u primorskim genima!?

– Možda. Istina je da sam kao dijete uvijek sa široko otvorenim očima pratila šćige.

To me strašno zanimalo.

A vaš suprug? Je li i on znanstvenik i kolika vam je podrška s obzirom da ste sada već velika obitelj?

– Suprug Drago je informatičar. A što se tiče kućnih poslova, tu smo podijeljeni. On se više bavi nabavom, čišćenjem i kuhanjem, a ja sam više s djecom, ali obavljamo zapravo oboje sve što treba, tko što prije stigne.

Moj suprug je potpuno emancipiran što se toga tiče, samo se žali da je umoran. On misli da je on umorniji, ja mislim da sam ja, i to je to. Uostalom, reći ću vam, on je zaslužan što sam se uopće prijavila na projekt. On me nagovorio.

Ja sam htjela odustati, odnosno odgoditi sve za dogodine, kad budem imala više vremena. No on je bio uporan, rekao mi je da se prijavim sada jer da ću dogodine imati manje vremena. I poslušala sam ga, očito je bio u pravu.

I taman kad ga je pohvalila, stiže Drago i vodi za ruku Nikolu, trogodišnjeg dječaka koji mi se predstavlja i pita kako se zovem i nastavlja sa svojim prvim iskustvom u vrtiću. Nije mu baš sjeo, ali što se tu može... Dobio je sok i strpljivo sluša razgovor.

 

Naslovnica Život