Mozaik Život

'Dali s Čiova'

'Srića da je naletija Oštrić kad san ima infarkt, naša me na kauču!': Čarlijeva životna priča nadrealna je kao i njegova djela; 'Barenko sam dva puta grobaru uteka s lopate! Evo šta san prvo učinija...'

'Dali s Čiova'

Kad smo prije nekoliko godina (prvi put) pisali o samoniklom slikarskom geniju, Nedjeljku Miši Čarliju s Čiova, njegov su najveći problem bili nestalni prihodi, egzistencijalna neizvjesnost.

Već tada bio je, naime, nadomak starosne mirovine koju spletom životnih okolnosti nije stekao ni sad, kad već gazi u šezdeset i osmu. Nažalost, upravo se Čarli, taj "Dali s Čiova", koji u naravi živi od ribolova i prodaje pokoje slike, u međuvremenu na vlastitu primjeru uvjerio da "zdrav čovjek ima stotinu želja, a bolestan samo jednu – ozdraviti".

Jer, tijekom nekoliko godina od našeg prvog posjeta njegovu skromnom domu u Okrugu Gornjem, kad je zahvaljujući "Slobodnoj" javnost uopće čula za njegov lik i djelo, Čarli je proživio kalvariju zbog koje se sad već zafrkava da je "barenko dva puta grobaru s lopate uteka".

- I još me goni – smije se Miše, dok pije vodu s limunom i sodom bikarbonom.

- Otkad su mi lani dijagnosticirali karcinom mjehura, radim na otkiseljavanju organizma – veselo će on, dok nakon gutljaja lužnatog napitka povlači dim cigarete.

-...ebiga, nitko nije savršen – sliježe ramenima Čarli.

Nadimak je dobio po Charlieju Chaplinu, glumcu kojega je u mladosti rado oponašao. Za svoje je egzibicije, glumu i prerušavanje redovito osvajao nagrade na lokalnim feštama, maskenbalima, tulumima po hotelima...

- Zvali su me "čovik od gume", radija san skečeve, bija vrhunski komičar. Zapravo san triba imat glumačku karijeru a ne slikarsku, ali je sad umjetnost prevladala, bila je ta crta u meni najžilavija – primjećuje naš sugovornik, koji je osamdesetih godina izlagao u zagrebačkoj Galeriji "Mirko Virius" u Tkalčićevoj, na skupnoj izložbi s Ivanom Lackovićem Croatom, Mijom Kovačićem, Ivanom Generalićem i Eugenom Buktenicom!

Perjanice podravske škole suprotstavili su njemu kao neformalnom onovremenom predstavniku dalmatinske naive, čije "boje" danas brane i Vice Buktenica i Josip Šeravić Šera kao malobrojni sljedbenici rečenog pravca. A tu je naivu samouki "Dali s Čiova", po formalnom zvanju kuhar i ribar, malo-pomalo kanalizirao u izraz koji je istodobno oniričan i nadrealan, podsjeća i na Boscha i Chagalla te, dakako, rodonačelnika pravca koji "realne dijelove spaja u nadrealnu cjelinu"; Salvadora Dalija.

Svaka igračka u svoje vrime

- Ma ja san pomalo svega toga spoj, ali se trudin i bit svoj. Moj izbor motiva i ljudi na slikama u akrilu ili crtežima u pastelu je lokalnog karaktera: tu se vide Čiovo i Trogir, moji prijatelji, umjetnici i takozvani obični ljudi. Na jednu san sliku, na primjer, stavija zajedno i glazbenika Borisa Oštrića, i moju sumještanku, također slikaricu Vanju Čariju Propato, i prijatelja Bracu koji kuva najbolji brujet na svitu (možda san mu konkurencija jedino ja), i Matu iz Okruka i još neke samozatajne žene koje su se ka dica igrale lutkama, a sad in iz škafeta viri dildo.

Je, je, svaka igračka u svoje vrime; zato je tu kraj škafeta na podu i sat...

Znaš šta, meni je najvažnije da se ja dobro zabavin; kad ja slikan smijući se, onda znan da će i drugima bit simpatično. Bitno da ima veze sa realnin životon, a opet je ludo, ka ova teća brujeta koja leti u zrak. Ili ova dva jaja na oko sa strane, jer ako nemaš jaja u životu, nemaš ništa – smatra Čarli.

Dakle, od našeg prvog posjeta Nedjeljku Miši Čarliju u vrtu na Čiovu, toga je rođenog Okručanina najprije snašao srčani udar. Ugrađena mu je premosnica i prepisana "šaka tableta dnevno", približava on.

- Srića da je naletija Oštrić (Boris Oštrić, susjed mu i glazbenik s Čiova, nap.a.) kod mene doma kad san ima infarkt. Naša me na kauču, steglo me u prsi, nisan se moga pomaknit, ajme.

Već to mi je bija veliki udarac na život; znaš, ja živin od onoga šta ulovin i, u manjoj mjeri, onoga šta naslikan. Zimi se lipo ulovi ribe, i za sebe i za prodat. A liti iman i gaže, sviran gitaru na fiš-piknicima, a dikod prodan i koju sliku.

Neman izbora nego biti zdrav

Znači, nema garancije, nema stalnog prihoda ni penzije. Ja u stvari neman izbora nego bit zdrav – zaključuje Čarli.

No, taj mu je luksuz život opet privremeno uskratio...

- Taman kad san se oporavija od infarkta, negdi u ovo doba lani mi je ustanovljen rak mjehura. Da prostiš, mokrija san krv, najprije se mislilo da je obična upala. A onda je ultrazvuk u Splitu pokaza puno goru sliku...

Doktor Davor Librenjak iz splitske bolnice me dva puta operira u rekordnom roku, spasija me jer san zbog pogrešne početne dijagnostike u startu izgubija dragocjenih misec dana. Onda san podvrgnut kemoterapiji, primija san sedam doza; skroz san psihički bija potonija.

Nažalost, kako od familije iman samo sina koji živi u Mariboru i naporno radi, uglavnom san bija sam u teškin danima, mada su prijatelji priskakali.

Ali znaš kako je, svak ima svoje brige, svoju borbu. Tako san sa mojin starin auton svaki put vozija sam sebe primit kemiju u Split; dobro je to šta te ošamuti tek nakon uru vrimena. Sve san dobro podnija, samo san se jedan put ispovraća ovde u vrtal čin san izaša iz auta – prisjetio se naš sugovornik. Pa nastavlja:

- Realno govoreći, najgore od svega, uz zdravlje koje me mučilo, bilo je to šta devet miseci nisan ima nikakav, baš nikakav prihod! Sva srića, pa san bija spremija koji dinar sa strane, za crne dane... Doduše, mislija san to potrošit na uređenje stana i boje, ali evo spasila me ta mala zaliha; tako san priživija.

E, i da se vratin sad na onu, da san grobaru uteka sa lopate; znaš šta san prvo učinija kad san uteka? Uvatija san se pinela i pastela! I ne samo zbog pripreme izložbe na koju me nagovaraju, ili da bi koju sliku proda pa platija struju; meni je slikanje terapija.

Smijen se i guštan

Da me Bog pusti da naslikan još iljadu slika, e onda mogu umrit! - klikće Čarli koji, veli, najbolje sam sebe zabavi i nasmije.

- Dok slikan, smijen se i guštan. Nekad i plešen. Vidiš ovu sliku s rogatin govedon i plesnim parom? E, nju san nakon jedne fešte u "Papayi" (plažni objekt u Okrugu, nap.a.) naslika dok san još bija pripit; vidiš kako je dobro ispalo.

I sad pijen, najviše crno vino, a opet san počeja pit i kavu. Ali zato pečen bezglutenski kruv, meso skroz malo jin (jedem, nap.a.), jin i puno voća ali ne naranče i kivije jer su kiseli, škode mi.

Limun mi je obavezan, on je čistač. Ribe kad ulovin lešan je, povrće isto, i tako. Iman još jednu operaciju u rujnu, a kad se skroz oporavin, spreman sam za Louvre! - veselo najavljuje Miše, slikar na pragu zlatnih godina i novog života.

Života u kojem će – bude li kozmičke pravde za njega i njegova sjajna likovna djela, do sada darivana ili prodavana u bescjenje – napokon postati ono što zaslužuje: bogat i slavan.

 

S pet godina crtao sam aktove

- Prvo šta san nacrta bija je akt. Moja se teta u kući u Okruku di smo svi živili, prala vodon iz gustirne u lavoru, a ja san je ćirija kad bi se polila, nasapunala i režentala. To mi je bilo tako lipo, da san odma uzeja komad papira i olovku u ruke da ovjekovječim – prisjetio se Čarli.

 

Rođen sa šest prstiju!

- Moš mi sad reć da san đava, ali eto, bija san se rodija sa po šest prstiju na rukama i nogama! Onda san ih ipak okida, to jest otkinili su mi ih likari kad san bija mali.

Šteta; bilo bi me lipo vidit kako sviran gitaru sa šest prstiju. Ljudi bi gledali i mislili da su pijani, ha ha!

 

Politika me ne zanima

- Neman penziju jer nisan skupija staža, a prihodi su mi nestalni. Ne bojin se, samo neka me zdravlje posluži; uvik ću ulovit koju ribu, prodat koju sliku. Nudili su mi da se aktiviran u politiku, mista u raznim odborima, ali to me odavno više ne zanima.

Zanima me slikanje, pivanje i, hm, ne smin izgovorit jer san pristojan. Uglavnom, umjetnost, vino, pisma i ljubav meni su sve – poručio je čiovski umjetnik.

 

Tonći Šitin, likovni kritičar i prijatelj: Čarli je i 'markiz Dali' i sakupljač duha Čiova kojeg više nema

- Naš je prijatelj Čarli (Nedjeljko) složena osobnost, on je i kao umjetnik i kao čovjek višeslojan, promjenjivog latinskog lica…Nema tu opisa doživljaja kada je druženje s njim doživljaj sam.

Nema više potrebe da nas uvjeri u svoje osjećaje, sada ih on budi u drugima. Njegov emotivni vrutak izmiče kritičkim prosudbama ali sve čega se dotakne završava poput čuda pred našim očima.

Sjajan je glazbenik, gitarist osebujna tona i glasa, rijetki znalac starih i tihih pjesma, sakupljač duha Čiova kojeg više nema, majstor u kuhinji, u vrtu, za stolom, kozer bez premca.

Slike u raznim tehnikama, čije uzore nalaze u velikom markizu Daliju (a komu drugome) čas su raskošno fantazmagorične, čas očaravajuće infantilne, nadrealistički neuhvatljive, naivno iskrene, impresivne u dodiru s morskim pejzažima… s neskrivenom dobrotom koja se prosipa pred nama, kao i njegov jedinstveni i bogati duh.

Čarli je među zadnjim „relikijama“ skrivenog Čiova, tamo gdje smo se do zora družili kod nezaboravne Vesne ili mile Danke, uvjereni kako plemenitost pobjeđuje podlost, kako je pjesma isto što i ljubav, dužnost srca…

A ne treba baš svatko znati koliko je naš Čarli intimno okrenut sebi, svojim unutrašnjim drhtajima i spoznajama koje spavaju u kamenom srcu njegovog i našeg Čiova…

Možda je na kraju Čarli imao pravo da poput Dalija kaže: Tajna moga utjecaja je uvijek bila u tome da je ostajala tajnom', kazao je ugledni profesor, te likovni i kazališni kritičar iz Splita.

 

Prijateljevao s Ibricom Jusićem, Pierreom Cardinom...

- Ako misliš da je Okruk selo, varaš se; ovde na Čiovo i u Trogir ti dođe puno slavnih, a ne samo Bernie Ecclestone. Na primjer, dolazija je Ibrica Jusić, sto puta je kod mene prispava, skupa smo pivali na feštama, ja bih ga imitira.

Kad je u Trogiru bija "ModeFest", u Kuli Kamerlengo san pija šampanju sa Pjeron Kardenom, a bija san upozna i jednog slavnog kolekcionara i umjetnika iz Amerike, preziva se nekako "Grisby" ili slično.

On je taman počeja unosno prodavat djela, i zva me u Pariz da skupa radimo; da se odmah razumimo, nije bija gej, nego zavodnik, ah, ženskar ka i ja.

Tija san poć, ali brat mi je doživija moždani i umra, mater i otac isto u malo vrimena, a ima san i još nekih obiteljskih problema. Šta ćeš, Bog mi nije da otić. Osta san ovde, i sad san - umisto da izlažen u Parizu i New Yorku - član udruge "Guvno", i također "Likovne udruge Trogir".

Ali nisan odusta od slikanja i snova! - poručio je Nedjeljko Miše Čarli, Dali s Čiova.

 

Naslovnica Život