Mozaik Život

Nezamjenjiva uloga

Priča o pet heroina i njihovim štićenicima: bez ovih žena tisuće bi lutalica preplavile dalmatinski grad, a one djeluju u 'ilegali'; Otkrivaju nam i što je 'sindrom crnog psa'

Nezamjenjiva uloga

"Pomislim na tvoje oči koje nose boju one hrđave žice iza koje živiš. Kao da se utkala u tebe, jer toliko ste kiša, sunca i vjetra ispratile skupa i više je ne mrziš, postale ste jedno i više ne želiš znati za ono izvan nje. A ja ti želim pokazati grad koji te zaboravio, more koje te željno iščekuje i šume koje čekaju da ih upoznaš. Onog dana zajedno smo prošle prve korake slobode. Mirisi su te obuzeli skroz. Bila si lišena sveg' lošeg ovog svijeta i postojao je samo taj moment. I žice su od tog dana nestale."

Ovaj kratak, ali emotivan tekst stoji ispod slike Fly, ženkice mješanca ptičara koja sretno pozira na jednoj zadarskoj plaži.

Prvi je put ova kujica napustila svoj sjetni boks azila na Žmirićima. Odvedena je na more kako bi barem na tren uživala u slatkom mirisu slobode.

Nažalost, nakratko, jer pet volonterki zadarskog azila ne može baš svakome od gotovo dvjesto pasa, koliko ih imaju u šezdeset boksova, pružiti svakodnevnu šetnju, a kamoli izlet do mora. Život ovih djevojaka i žena posvećen je pomaganju napuštenim životinjama, posebno psima.

Stella (25), Irina (36), Davorka (40), Sandra (42) i Sanja (46) volontiraju svaki dan 365 dana u godini. Nemaju slobodan dan jer psi moraju dobiti hranu i vodu i u nedjelju, i na Božić, i Uskrs... Prepuštene same sebi, snalaze se kako znaju i umiju, bez prijeko potrebne pomoći Grada i Županije. Naslušale su se one obećanja i obećanja, a danas nam tužne, iscrpljenje i sa sve manje nade govore o tome kako izgledaju dani u šumi na rubu grada.

– S obzirom na to da ni jedna od nas nema stalan posao, nama je azil postao poput radnog mjesta. Nas pet podijeljeno je u smjene. Dvije dolaze ujutro, a treća dežura popodne, ostale ili se odmaraju ili ulete ako je potrebno. Čim stignemo, prije sedam ujutro, prvo ih nahranimo da se malo umire. Nakon toga podijelimo terapiju svima kojima je potrebna. Onda, kao prave Dalmatinke, popijemo kavu, jer nam slijedi veliki posao, čišćenje svih boksova. Kante su jako teške, a mi ih barem pet stavimo u kariolu i rješavamo se otpada koji nastane preko noći. Ali moram se pohvaliti da nam za sve boksove treba samo sat vremena! Već smo se dobro istrenirale – uz ponosan osmijeh prepričava nam najmlađa od njih, Stella, koja je prije tri godine intenzivno počela s volontiranjem.

– Ja sam ovdje stigla sasvim slučajno; prije pet ili šest godina došla sam volontirati samo jedno ljeto, ali kad sam nakon toga izgubila posao, odlučila sam ne gubiti dane, nego svakodnevno dolaziti ovdje i pomagati. Jednostavno postaneš ovisan o ovome mjestu. Stalno misliš, ako odeš, kako će on ili ona bez mene. I mic po mic, boravak ovdje i pomaganje tim jadnim životinjama priraste ti srcu, a da ni ne skužiš – govori nam Stela, koja i sama kod kuće ima dva psa.

Njihova je uloga u Zadru nezamjenjiva. Da nema Stele, Davorke, Sandre, Sanje i Irine, tisuće bi pasa lutalo gradom i selima, stotine bi bile ostavljene od nesavjesnih vlasnika i prepuštene same sebi na ulicama, u šumama, na putovima, uz cestu. Unatoč tom nesebičnom davanju, ove žene ne žele privlačiti pozornost medija i javnosti. Susret sa svima njima dogovarali smo mjesecima, uvijek su željele biti sve na broju (a rijetko je to bilo moguće organizirati), a kad smo ih konačno uspjeli privoljeti na razgovor, odbile su se fotografirati i reći nam svoja puna imena. Anonimnost smatraju sastavnim motivom pomaganju životinjama, važnije im je upozoriti na problem, a ne promovirati osobne agende.

– Volimo svoj mir, koliko je god to čudno reći s obzirom na okolnosti, i uvijek želimo azil i ove divne pse stavljati pod povećalo javnosti, a ne nas. Mi smo prije devet mjeseci otvorile novu udrugu, "Zadarske šapice", i zapravo smo krenule kompletno ispočetka. Imale smo jako puno posla, papirologija je bila najmanji problem, a najviše snage, ali i novca otišlo je u uređenje cjelokupnog azila, ali ponajviše boksova. Željele smo da ni jedan pas više ne bude na lancu, svaki smo boks nasule škaljom, sagradile smo kućice kako smo znale, uredile smo i okoliš, sve kako bi posjetiteljima prvi dojam bio dobar. Naravno, ništa od toga ne bi bilo moguće bez pomoći dobrih ljudi koji su se uvijek odazivali na naše akcije i pozive u pomoć – objasnila nam je Davorka, koja ima najduži staž u zadarskom azilu.

Već se preko četiri godine brine o ovim zaboravljenim njuškicama kojima je i najmanji znak pažnje sve na svijetu.
Cijeli taj jedan nevidljivi svemir zadarskih volonterki ne bi bio moguć bez jednako tako nevidljivog lanca dobrote, anonimnih darivatelja svih potrepština koje nedostaju. Od djece, koja odvajaju kunice iz svojih kasica-prasica za "slatke psiće", do vlasnika velikih tvrtki koji znaju dovesti kamione pijeska, vode, plina, hrane...

– Uz ovaj "posao" nas pet nema privatni život. Iskreno, da nema nas, ovi bi jadni psi umrli. Ja kod kuće imam obitelj, nekoliko pasa i par mačaka za koje se trenutno brinem, i svaki dan donosim dio atmosfere iz azila doma. Vjerujem da smo mi svima doma i u društvu dosadile s uvijek istim pričama o psima, njihovim bolestima i teškim životima. Ali, iskreno, mi to ne bismo mogle raditi da iza sebe i same nemamo tužne priče... – iskreno nam govori Davorka, dok s tugom u očima gleda prema boksovima sa štencima koji se igraju ni ne znajući za bolji život.

Često zlotvori izbace psa iz auta nasred ceste, pa djevojke moraju organizirati prijevoz da bi ih sklonile iz opasnog prometa. Nekad ih dočekaju štenci ostavljeni pred vratima azila, dok neke, tek okoćene, pronalaze u kutijama u zabačenim dijelovima grada, u šumama, a dosta njih pokupe iz kvartova gdje su možda nekad živjeli dok nisu postali teret vlasnicima.
– Teško je jer mnogi budu bolesni jer su predugo vani, prepušteni sami sebi, pa jedu svašta, neki budu i udareni pa im je potrebna operacija. Sve to mi organiziramo, hvala bogu na našoj divnoj veterinarki koja nam zaista izlazi ususret. Ipak, račune treba platiti... – tužno nam govori Davorka.

Tiho pokraj nje kimaju Sanja i Sandra, koje smo imali priliku upoznati u nekim još lošijim okolnostima. Došli smo raditi reportažu iz azila pokošenog neviđenim srpanjskim nevremenom, kad su uz turiste koji su se našli u blizini pokušale sanirati štetu na boksovima na koje su pala stabla. Danas nema ni traga od te katastrofe.

Ovih pet žena, istovremeno snažnih i nježnih, zaista je napravilo čuda u ovome mjestu punom tužnih sudbina. Osim što su ga uredile do neprepoznatljivosti, otvorile su se javnosti kao nitko prije njih. Često preko društvenih mreža pozivaju sugrađane na razne akcije, a zovu ih i u pomoć kad je najpotrebnije jer znaju da same ipak ne mogu baš sve. Njihova službena Facebook stranica ima gotovo jedanaest tisuća pratitelja, a kad uhvate vremena između čišćenja boksova i šetnje četveronožnih štićenika, objavljuju njihove (rijetko) sretne i (često) tužne priče. Cilj im je, kažu, ispod svake slike napisati iskren tekst. Nekad ga sroče bolje od kakvog pjesnika. Valjda je ipak bol ta koja najbolje inspirira...

Ipak, tuga tih životinja ne može se opisati riječima, ona se mora doživjeti ulaskom u azil i pogledom u njihove nevine oči...

'Udomi, ne kupuj... ljubav se ne kupuje!'

U devet mjeseci, koliko djeluje nova udruga "Zadarske šapice", ovih pet žena uspjelo je udomiti pedesetak pasa. Kažu, to ovisi o mjesecu. Nekad doslovno o tjednu.

– Ima dana kad udomimo dva psa u manje od 24 sata, a nekad samo jednog psa u mjesecu. Stvarno nema pravila. Kao što vidite, u azilu prevladavaju crni psi. Prvi dan listopada bio je Dan crnih pasa. U svijetu je čak prepoznat "sindrom crnog psa", stigma koja prati crne pse i mačke zbog koje potencijalni udomitelji češće biraju životinje svjetlijih boja. Također, ljudi se više odlučuju udomiti štence, tako da često ostanemo sa starijim psima kojima šanse za udomljavanje padaju iz dana u dan – kaže nam Sanja.

Davorka je samo dodala da, koliko god se trude, često su meta kritičara koji se "hrabro" skrivaju iza ekrana.

– Ne biste vjerovali, ali ako se isti tren ne javimo na telefon ili ne odgovorimo na poruku, slijedi salva uvreda. A da ne govorim o tome da nas se, kad želimo provesti svoju dužnost pri procesu udomljavanja – što podrazumijeva provjeru doma osoba koje su zainteresirane i priču o povijesti psa koji se udomljuje, jer morate znati kakav je pas, a mi to najbolje znamo – odmah proglasi bezobraznicama koje zapravo ni ne žele dati psa. Mi ne želimo svakome dati psa, uostalom, na razini cijele Hrvatske postoji ista procedura udomljavanja i mi je se držimo – jasna je Stela.

Gradonačelniče, župane... što se čeka?

Zadarski azil službeno nije azil. Nalazi se u sivoj zoni, na ničijoj zemlji. Nastao je iz potrebe da se psi s gradskih i seoskih ulica sklone na donekle sigurno mjesto. Jer, u slučaju Zadarske županije, jedini "legalni" azil koji ima sklopljen ugovor s jedinicama lokalne samouprave, između ostalog i s Gradom Zadrom, nalazi se u Privlaci, a kapacitet mu je samo pedeset pasa.

Paralelno s tim, sklonište za životinje na Žmirićima, koje nekad zbrinjava i do tristo pasa, već godinama zapravo ilegalno djeluje, a za Zadar i Županiju zakonski ne postoji otkada mu je prije pet godina veterinarska inspekcija zabranila rad.

Stara se garnitura volonterki, baš poput ovih novih, svim srcem borila kako bi uvjeti za napuštene pse bili koliko-toliko normalni u toj "ilegali" te kako bi im Grad u konačnici barem malo pomogao. Pomoć nije stizala.

Ipak, gotovo pola godine nakon podnošenja zahtjeva stigla je službena potvrda da je zemljište površine oko 47 tisuća četvornih metara, koje se nalazi uz županijsku cestu Zadar – Pag između Bokanjca i Briševa, država dodijelila u svrhu gradnje novog skloništa za životinje koje bi služilo za zbrinjavanje životinja na cijelom području Zadarske županije. Djevojke nam kažu da se od ovog ožujka, otkad su saznale tu sretnu vijest, ništa nije pomaklo s mrtve točke.

Naslovnica Život