Mozaik Život

trči, ivo, trči!

Kako sam postao solinski Forrest Gump; Naš novinar, totalni sportski antitalent, u 55. godini je navukao patike, krenuo gaziti kilometre - i više nije stao

trči, ivo, trči!

Nikada nisam toliko odgađao pisanje nekog teksta kao što je slučaj, uvaženi čitatelji, s rečenicama koje su pred vama. Nije to najbolji tekst svih vremena, nije čak niti najbolji u današnjem izdanju "Nedjeljne Slobodne", ali isto vas molim da ga pročitate.

Zapravo, bilo mi je neugodno, mislio sam što ću ja sada pisati o ovoj temi, kao da ja imam pravo na to. Ali onda se dogodila nedjelja 31. kolovoza ove godine, kada sam i ja ušao u klub halfovaca, odnosno otrčao prvi polumaraton u svom životu.

Imati iza sebe 21 kilometar, (dobro, nije to bilo neko posebno vrijeme, 2 sata i 11 minuta, ali...) i to još u pedeset petoj godini života, e to je dovoljno da se ne moram sramiti pisanije u koju sam se upustio.

Kako je došlo do toga da jedan sportski antitalent, koji se baš nikada nije bavio niti jednim sportom, pa čak ni šahom ili pikadom, navuče patike i krene gaziti kilometre?

Slučajno, kao i puno toga u životu. Rekreativno sam se, uglavnom s ekipom iz redakcije bavio malim balunom, a baš kad sam bio na pragu potpisa za Liverpool, jedan mi kolega slomio prst na nozi. Kaže da nije namjerno, nije me vidio, nije znao da sam iza njega... Ma nema veze. Napravio mi je najveću uslugu u životu. Fala Marino.

Bio je to znak da se ostavim baluna, ionako sam više smetao na terenu, kao i neki drugi iz te ekipe, ali ih sada neću imenovati. A onda se dogodio i drugi ključni trenutak.

Kako sam alergičan, s obzirom na iskustvo koje sam imao sa starijim sinom, na treniranje klinaca u nekom od brojnih nogometnih klubova, htio sam da mlađi sin izađe na atletsku stazu. Pa ako mu se svidi.

I tako, kad smo ga doveli na prvi trening na ASK-ov stadion, vidjeli smo moja draga i ja reklamu za ASK-ovu školu trčanja s porukom koja je glasila otprilike ovako: "Dok su vam djeca na treningu, umjesto kava i cigareta obucite tenisice i trenirajte s nama."

Bome, baš bi mogli, zajedno smo zaključili. I tako je to krenulo 1. travnja prošle godine. I više ne znam stat, ka' solinski Forrest Gump. I nema nazad. Dok me zdravlje služi...

U početku mi je muka bila otrčati i stotinu metara u komadu. Ali malo malo pod vodstvom trenera Jure Božinovića, i ostalih dragih ljudi iz škole, počeli su i neki kilometrići ostajati iza mene.

A onda - prekid. Krenule prve ozljede, one trkačke, uobičajene, kao što su bolovi ispod koljena, čuvena pokosnica. Pa čekaj da to malo prođe, i onda opet na stadion. Ali dok drugi jure i gutaju kilometre ja sam morao ka' puž trčkarat po travi...

Mislio sam da je to kraj, nikad od mene trkača, nikad se više neću vratit na tartan, a ionako su me svi prešišali. Ali nije mi, onaj trkački, vrag dao mira. Opet sam ja polako, strpljivo dotrčao do tartana. Pa kad sam i tu muku ostavio iza sebe bilo mi je jasno da je to - to.

I onda je došla prva utrka, u Omišu na šest kilometara. Na što je to sličilo? Ha, na cilju sam se s obje ruke držao za stol na kojem su bile posložene medalje za sve sudionike, ne bi li došao sebi i uhvatio malo daha. Ali sam istrčao.
Pa je došla druga, treća utrka, pa prvi trailovi, utrke u prirodi, gušti nad guštima, i onda ideja, ajmo odradit i jedan polumaraton.

Bit će mi krivo, kad se u osamdeset trećoj godini budem prisjećao svoje "sportske" karijere, što nisam odradio half. A osim toga neću idućega ljeta biti ni mlađi ni brži. I tako je pala odluka - idemo u Ramu, u Hercegovini, Željka, Meri, moja Mirjana i ja.

Zašto u Ramu? Jer je staza, a to su nam rekli oni pravi profiji, idealna za početnike, s dosta blagih nizbrdica, a priroda je fenomenalna, što se pokazalo istinitim. I tako je došao taj 31. kolovoza ove godine, nakon nešto više od godine treniranja.

Ali zapravo ovaj tekst nije o toj utrci, ovaj je tekst o nečemu što će u njemu stajati na samom kraju. A prije toga opet nešto o samom trčanju.

Pitaju me na što mislim dok grabim deset ili petnaest kilometara, znoj se cijedi, grč je na licu? Nikad to nije isto. Kad ti se sve poklopi idealno, prekrasno je vrijeme, ti se osjećaš nekako blaženo, onda obično samo guštaš, prepustiš se, ništa te ne mori, ničim se ne opterećuješ, ni o čemu ne misliš. Čista nirvana.

Drugi put ti na pamet pada hrpa ideja, pa i za neke tekstove, a nekad jednostavno misliš na protekle događaje, razgovore, ili planiraš nešto za idući vikend, ili za tu večer, kad odradiš stazu. U to te netko pretekne, pa ubrzaš, i onda i zaboraviš o čemu si mozgao prije nekoliko sekundi.

Trči li ti se uvijek? Hm, nije problem u trčanju nego ponekad u tome da se prisiliš doći na trening. Ima tih situacija, pogotovo su česte bile na početku, kad ti se ne da....

Vani je zimulja, prosinac ili siječanj, pet, šest stupnjeva, bura lupa, prazne kese lete nad cestom, svi se s posla spremaju kućama, zamotani u kapute i šalove, idu u toplo, gledat će Ligu prvaka, a ja idem na stadion. S još dvadesetak isto tako zaluđenih trkača.

Ali, kratko traje ta muka, čim vidiš stazu... Krene zagrijavanje, i ne mo'š stat.

A što ti ljudi kažu? Ima tu svega, neki su se šokirali na početku, pa šta ti bi, pa kako ti se da, pa kako ti ne dosadi? Ima i svakakvih komentara na ulicama gradova po kojima sam trčao.

U Mostaru, nakon što smo odradili kilometražu i dobili medalje, fotografirali se, stali smo u hladovinu čekajući da i naš Krešo istrči dječju utrku. Ulica je bila puna sportaša, dolazili su na cilj i halfovci, kad pored nas prolazi jedan, pretpostavljam, bračni par, u najboljim godinama, blizu šezdesetih, i govori on pokazujući svojoj dragoj rukom na mnoštvo u tenisicama: "Vidi, što je veći stupanj retardacije, to više trču."

A moraš se nasmijat...Tako je to kad si retardiran.

Ili Rama, najljepša utrka mog života, pred najboljim ljudima na svijetu. Jurimo ja i neki kolega nizbrdicom, tamo gdje je onaj veliki mural na kojem piše otprilike (projurio sam kraj njega pa možda i falijem koju riječ) "Gdje je ganga i galama, tu je Torcida Rama" (a meni srce veliko od Hercegovine do Poljuda), kad sjede pred nekom kućom tri dame, opet u najboljim godinama, i kaže jedna: "A vid ova dva, i ovi su stari!'"

Ma čekaj, pa tako sam se nasmijao da sam dobio dodatnu energiju za završnicu, ostala su još četiri kilometra, triba to izdurat... A kod druge kuće kaže opet dama u najboljim godima: "A vidi ga, brže žensko od tebe."

A sad ću vam napisati što je zapravo ono najljepše u ovom sportu.

Prvo je gušt. Što je tu gušt, trčati i mučit se, pitaju se mnogi? Ma sve! Gušt ti je pakirat opremu u ruksak pred odlazak na trening ili utrku, gušt ti je doć na start neke utrke i bit u društvu sa stotinama veselih lica, i starih i mladih, poznatih i nepoznatih, gušt je kad istrčiš planirano, gušt je proć kroz cilj i onda zaglumit pravog sportaša pa zaustavit štopericu na satu, gušt je nakon utrke s ekipom sjest na piće ili večeru, gušt je otić na mjesta na koje ne bi vjerojatno nikad da ti nije bilo utrka (Velebit, Omišalj, Baška, Rama, Mljet...), gušt je doć doma pa proučavat uz hladno pivo kako si odradio pojedini kilometar, je li bio brži prvi ili sedmi, gušt je kad na utrci prvi put spustiš tempo ispod pet minuta za kilometar...

Sve je gušt.

Drugo su ljudi. Nikad nisam na jednom mjestu upoznao toliko fantastičnih, normalnih osoba kao što je to u ASK-ovoj školi trčanja, i kad bih sad počeo nabrajat sva imena ne bi ovom tekstu bilo kraja. Evo svim tim mojim dragim ljudima jedan veliki zagrljaj.

Ili taj gušt kad kolegicu koju si upoznao na trailu na Mljetu sretneš na trailu na Velebitu pa se raspričate kao najveći prijatelji koji se sreću nakon pustih godina... Ili kad na utrci držiš ritam s nekom nepoznatom osobom pa se zapričate...

Treće je zdravlje. Moja vječna zimogroza koja je i usred ljeta po ormarima tražila dekicu, sada je nestala, a prošla zima bila je prva u mojoj dugoj povijesti bez prehlada, ležanja uz tablete, C vitamin i vječno šmrcavih sinusa... Samo dvije jednodnevne viroze i gotovo, sutra opet na trening.

Ali ni sve to što sam do sada napisao zapravo nije najbitnije. Ono osnovno jest poruka vama, predragi čitatelji. Prošli ste tridesetu, izigrali ste se i baluna i basketa... Nemojte se premišljati, uzmite dobre tenisice i krenite, s klubom ili bez kluba, s društvom (bolje) ili u društvu, zimi i ljeti, samo krenite.

Nemojte čekati pedesetu, a da vam najbolje godine, one tridesete i četrdesete prođu, pa da vam bude žao što niste ranije krenuli. Ali ako ste i u pedesetima ili šezdesetima, opet nije kasno.

Trčao je s nama na Krku jedan mladić od sedamdeset pet, ima iza sebe i ljubljanski polumaraton, i bez problema je držao naš tempo. Zapravo smo mi jedva držali njegov... Napravite pravu stvar, najbolju stvar, za sebe već danas.

Dobro, danas je nedilja, možete sačekat do sutra.

Jer, što je rekao najveći u povijesti hrvatske književnosti Miljenko Jergović, što ti je život - promijeniš pločice u kuhinji jednom, ako imaš sreće, dva puta, i kraj.

Ajmo ga barem dočekat na nogama...

Naslovnica Život