Mozaik Život

IZ NAŠEG DVORA

'Vještica' koje se Split sjeća: Hrvati nemaju baš ništa s Halloweenom, ali Splićani dobro znaju priču o sluškinji koja se jedva spasila lomače: Pogled na ljepoticu razbuktao je strasti, što je on prepoznao kao 'vražje čini'...

IZ NAŠEG DVORA

Prvo su bili Kelti. Oni su, kao i većina naroda koji su na tlu današnje Europe, potkraj drugog i početkom prvog tisućljeća prije Krista, bili mnogobošci, koji su u svome duhovnom kalendaru imali nešto više od stotinu božanstava, a kraj ljeta i početak nove godine slavili su od 31. listopada do 2. studenoga.

Halloween se razvio iz keltskog praznika Samhaina. Druidi, keltski svećenici, odredili su da tijekom te tri noći u godini red i društvena pravila ne vrijede, pa je pod maskama mogao vladati kaos, a narod je mogao ludovati, pijančevati, mađijati, orgijati.

Na Samhain su se prinosile i životinjske i ljudske žrtve i štovalo duhove predaka, jer su smatrali da je ta noć bila u stanju rastanjiti, ako ne i skroz ukloniti, veo između svijeta živih i svijeta pokojnika, omogućivši tako komunikaciju ovih dvaju svjetova.

Iz ovoga festivala razvio se i Halloween.

E onda su potomci keltskih predaka, ponajviše Škoti i Irci, sredinom 19. stoljeća došli u Ameriku i uspjeli, ne samo sačuvati tradiciju slavlja, nego ga proširiti i na ostale pridošlice u Americi.

Halloween je postao američki brend i izvozni proizvod koji je preplavio svijet.

Što Hrvati imaju s tim? Ništa, osim što su, kao i milijarde ljudi širom svijeta, prigrlili Noć vještica kao da je njihov, a ne komercijalizirani blagdan, koji je i Djeda Mraza gotovo stavio u ropotarnicu povijesti.

Uostalom, i Djed Mraz je američki izvozni proizvod, osim što više ne nosi logotip Coca-Cole.

'Malleus' protiv sila nečistih

Noć vještica potpuno ignorira činjenicu da je do prije samo dva stoljeća čitava Europa, pa i Hrvatska, kukom i motikom, a najčešće lomačom, usmrtila najmanje 60 tisuća žena, proglasivši ih vješticama.

Neke procjene, doduše, govore i o više od milijun spaljenih vještica na tlu Europe. I Kelti bi se, oni originalni, naježili od takve Europe, pogotovo nakon zloglasnog 5. prosinca 1484., kad je papa Inocent VIII. izdao bulu kojom je osudio vještičarenje i bavljenje čarobnjaštvom.

Ovlastio je dvojicu inkvizitora — Henrika Institorisa i Jakoba Sprengera — da se uhvate ukoštac s tim problemom.

Njih su dvojica napisali knjigu “Malleus Maleficarum”, odnosno “Malj koji ubija vještice”, koju su i katolici i protestanti prihvatili kao “Sveto pismo” u borbi protiv sila nečistih.

No spaljivanje vještica provodilo se i prije toga ukaza, a provodi se i danas, primjerice u subsaharskim predjelima Afrike ili u Limpopu, jednoj od devet provincija u Južnoafričkoj Republici, a strah od vještica lako bi se našao i u današnjoj Hrvatskoj.

Razmjerno najveći broj hrvatskih vještica spaljen je na sjeveru zemlje, navodno više od 250 njih, ali lomače nisu bile pošteđene ni Dalmatinke.

U samom Zagrebu bilo je slučajeva izopćivanja i osuđivanja vještica još u 14. stoljeću, recimo suđenje nekim nesretnicama po imenu Alica i Margareta 1360., no broj spaljenih i mučenih žena naglo skače nakon odluke crkvene sinode održane u Trnavi 1. kolovoza 1611., o obaveznom propovijedanju protiv čarobnjaštva.

Tamo je zaključeno sljedeće: “Čaranja, vračanja, gatanja, proricanja i vidanja bolesti i rana tajnim riječima i znacima imaju se opetovano žigosati pred sabranim narodom. A ako se opazi da su neki upleteni u takva čarobnjaštva, na njih neka župnik hitno upozori biskupa.”

Stvar je dobila i svjetovni pečat - Hrvatski sabor požurio se već nekoliko mjeseci poslije, 25. listopada 1611., “svjetovno” potvrditi tu odluku.

Sabor je odredio da “vještice, čarobnice i trovateljice, gdje god one u ovom kraljevstvu živjele i bile pronađene, stanovnici tih mjesta mogu i trebaju slobodno hvatati i dovoditi njihovom zemljišnom gospodaru koji ih pod prijetnjom gubitka prava mača, mora po zasluzi kazniti.”

Slobodna disciplina

Ukratko, lov na vještice zakonom je proglašen disciplinom koju mogu slobodno prakticirati svi!

Na jugu pak, u dalmatinskim gradovima koji su bili pod jurisdikcijom Venecije i mletačke inkvizicije, koja je bila znatno “mekša” od njemačke, ugarske i španjolske, vještičarenje i mađijanje bilo je opisano u gradskim statutima i, premda je uglavnom bilo kažnjivo spaljivanjem, do stvarnog spaljivanja vještica dolazilo je znatno rjeđe.

Splitski statut iz 1312. za vještice, čarobnjake i slične pakosnike predviđa spaljivanje, ali i konfiskaciju dobara.

“U slučaju da zločinac nema nasljednike i nasljednice, dobra pripadaju Komuni; u slučaju da ima nasljednike, polovica pripada njima a druga polovica Komuni”.

Poljički statut kaže: “Ako se nađe koja vještica ili čarobnica, ili vračara, kad se prvo nađe, ima se bičevati; ako se nađe višeput, mora se spaliti!”-

Trogirani su propisali da “ako se tko bude bavio magijom ili vračanjem, pa mu taj zločin bude dokazan, neka se zbog tog zločina spali sve do pepela. A ako ga komunalna vlast ne uhvati, neka bude u trajnom izgnanstvu i neka sva njegova dobra pripadnu komuni. A ako bilo kada dopadne ruku komune, neka se spali!”

Jedina splitska lomača

Ako je vjerovati Vicku Solitru, Splićaninu koji je u 19. stoljeću u Veneciji objavljivao priče koje je čuo u svome rodnom gradu, jedina splitska lomača zapaljena je na Peristilu na Dan sv. Tome, 29. prosinca 1573., i nije je “užgala” gradska vlast nego svjetina.

Naime, sirotu mladu udovicu iz zaleđa primi pustinjak, “sveti čovjek“ koji je živio u ermitažu sv. Jeronima na Marjanu i gdje mu je mlada žena bila sluškinja.

Premda posvećen Bogu i molitvi, pustinjaku je pogled na lijepu sluškinju razbuktao strasti što je njemu, svecu, u startu bilo “sumnjivo” i o čemu je razmišljao kao o “vražjim činima”.

Mlada žena ne samo da mu nije seksualno udovoljila nego ga je čak i prijavila gradskome knezu, a to ni svecu nije drago.

Splitskom se okolicom te teške, gladne zime, u jeku turskih osvajanja zaleđa, bio pronio glas da se “nekoliko noći uzastopce viđahu uz živice po poljima neobične žene plamtećih očiju koje žare zrak poput krušnih peći“.

Sutradan bi na tim mjestima pronalazili “pogane tragove, a plodna se zemlja pretvarala u šljunak i pijesak“.

Ispovijedila mu sve tajne

Na blagdan sv. Tome, dojuri pred crkvu na Brodarici marjanski pustinjak i okupljenom puku priopći da mu je njegova štićenica upravo “opširno ispovjedila sve tajne i način na koji je sklopila ugovor s demonima“.

Pustinjakova priča došla je rulji kao izvanredna prilika za zbijanje redova - dok jedni skupljahu suhu smrekovinu, drugi odjuriše po djevojku te je začas dovukoše na Peristil.

Gomilu je s visoko uzdignutim raspelom u ruci pratio pustinjak, zaklinjući demone neka napuste ne njegovo, nego ženino tijelo.

Naravno, demoni nisu izlazili, a jadnica je uzaludno ponavljala da je nevina.

Kad se lomača podigla, ženu onesviještenu podigoše na stup usred gomile grana, zapališe lomaču, a tada iz gomile istupi liječnik splitske komune po imenu Roland, koji zavapi neka oslobode mladu ženu, no rulja ga odbije poslušati.

On tada zagazi u oganj i odveže “vješticu”, koja pobježe iza krstionice. Roland nije imao sreće. Njega je zahvatio plamen pa je kao živa buktinja pojurio s Peristila prema rivi, skočio u ledeno more - i utopio se. Ime mlade žene nikad nitko više nije spomenuo, nestala je kao duh iz memorije grada.

Zanimljivo, u amerikaniziranoj i do kraja estradiziranoj Noći vještica, u Europi, pa tako ni u Hrvatskoj, gotovo nitko ne spominje svoje šukunbabe koje su provele život u smrtnome strahu od lomače. Bilo je dovoljno nekome stati na žulj, zamjeriti se nekome moćnijem od sebe - a svi su bili moćniji od ubogih žena! - i završiti ili pred mjesnim sudom ili pred sudom rulje.

No i one žene, i nešto muškaraca, koji su preživjeli lov na vještice, ostali su trajno obilježeni sumnjom. Noć vještica - ako je uopće treba obilježavati! - idealna je prilika sjetiti se upravo tih žena, "vještica iz našeg sokaka"...

Nestale iz zatvora


Mrna i Dobra Ratkove bile su majka i kći optužene za čarobnjaštvo u Šibeniku u kolovozu 1443. godine. S Dobrom je ljubovao stanoviti Dragan Draganić, plemić. Budući da se on zaljubio preko svake mjere u Dobru, a o Dobrinoj majci Mrni se pričalo da ima ugovor s vragom, proširila se glasina kako su Mrna i Dobra začarale ‘nevinoga’ Dragana.

U Šibenik je poslan inkvizitor koji je proveo ‘istražni postupak’ mučenjem i rastezanjem žena koje su priznale svoje nadnaravne moći. Suđenje je trajalo 10 dana, a kazna je bila specifična.

‘Mrnu i Dobru treba okruniti papirnatom mitrom, a na svakoj mitri treba naslikati neke demone, spomenutu Mrnu treba staviti na magarca s licem prema repu, a ona treba držati rep u rukama, i neka se na nju stave miševi i druge gnjusobe.

Dobra treba ići pred svojom majkom, njoj na porugu, iza njih trebaju ići za to određeni službenici izvikujući da su one javne čarobnice i vračare i tako neka se provedu kroz grad.

Mrna neka se nakon toga odvede na mjesto određeno za izvršenje pravde i neka je majstor krvnik žigoše s tri usijana željezna žiga, i to jednim na čelu i s ostala dva na svakom obrazu, jer je teško sagriješila protiv Božje moći i Trojstva....

Dobru treba prognati na pet godina iz grada i okružja šibenskog’...

Presuda je bila ‘blaga’ - no, šibenskim vješticama nije se dalo podnijeti ni ovako ‘humanu’ presudu pa su iz zatvora jednostavno - nestale. Mrna i Dobra nisu nikada pronađene, a o njihovoj kasnijoj sudbini ne postoje nikakvi pisani tragovi.

Pojele srce žrtvi


U drugoj polovini 17. stoljeća kroz dubrovačke su tamnice prošle najmanje 24 žene optužene da su vještice, od kojih je barem njih šest životom platilo svoje navodno ‘mađijanje’.

Posljednjim dubrovačkim vješticama suđeno je sredinom 18. stoljeća.

U procesu iz 1742. Anica Mihočević i još dvije žene s Pelješca optužene su da su od Vidovdana do Božića izjele Franića Vlahovića i njegova rođaka Kolendu, Nikolu Matkovića i još nekoliko dječaka te da je Anica nekome Nikoli Kresaljiću učinila da mu ‘dohodi boles i velika mahnitos u glavu’.

Anica i ostale “vještice”, prema tim optužbama, naškodile su svojim žrtvama tako što su ih - izjele!

Naime, navodno su pomoću grumena koji vješticama da vrag osobno, namazale žrtvine grudi koje su se tad rastvorile te bi vještica pojela srce.

Na suđenju u Dubrovniku Anica je, izložena torturi, ne samo priznala da je vještica nego je suoptužila još tri žene iz sela.

Postupak protiv Anice Mihočević i suučesnica započeo je u proljeće 1742., a u lipnju iste godine Senat je izabrao tri suca koji su nastavili i proširili taj proces.

Tek godinu poslije, 25. lipnja 1743., završena je ‘istraga’ i podignuta optužba protiv Anice.

Ostale su žene izbjegle optužnicu, ali je istražni postupak protiv njih ostao trajno otvoren da bi se nastavio ako se nađu neki novi dokazi. Nakon dugoga i iscrpljujućega postupka, Anica Mihočević ipak nije postala fatalna žrtva “lova na vještice”. Istina, nije oslobođena, ali je kazna bila ‘blaga’.

Osuđena je na javno izlaganje na Orlandovu stupu, što ju je društveno stigmatiziralo, no spasila je živu, premda osramoćenu glavu. Što je s njome bilo poslije? Ne zna se.

 

Naslovnica Život