Mozaik Život

Narudžbe pristižu

Solinjanin se bavi zanimanjem koje polako nestaje: njegove radove svatko bi rado imao u kuhinji, a sve je počelo poklonom za suprugu; Zavirite u radionu kod Gašpine mlinice

Narudžbe pristižu

Kada se nečim bavite čitav život, kao na primjer drvom, znate ga cijeniti, znate mu sve prednosti i mane, a ako ste spretni s rukama, znate mu udahnuti novi život, život u raznim oblicima, poput uporabnih predmeta kakve izrađuje Tomislav Poljak iz Solina.

Iako za sebe neće reći da je umjetnik, nego stolar, u njegovoj radionici nastaje čista umjetnost – prekrasno dizajnirano ručno tokareno posuđe, zdjelice i tanjuri, za koje javnost može čuti zahvaljujući marketinškom angažmanu Tomislavove kćeri Sare Bekavac, koja ih na Instagramu predstavlja pod brendom “Pijat”.

– Ćaća je redovito za rođendane i druge prilike dariva svoje rukotvorine. Tako mi je i lani za rođendan donio dvi zdjelice od ariša, pa mi je palo na pamet da ih pokažem i drugima. Napravila sam stranicu na Instagramu i objavila njegove rukotvorine. Reakcije su bile sjajne. Ljudi su bili oduševljeni i htjeli su i oni imati svoj primjerak “pijata”. A ćaća... nije on baš za veliku promociju, pa ga moram nagovarati da napravi i druge predmete – kazuje nam Sara dok sjedimo s njom i njezinim ocem u dvoru njihove obiteljske kuće uz rijeku Jadro, tik uz čuvenu Gašpinu mlinicu, zaštićeno kulturno dobro koje obitelj Poljak vodi kao koncesionar, rekli bi u Solinu, no njihovo zemljište službeno spada pod katastarsku općinu Klis.

Zanat naučio u Novom Zelandu

Otac Tomislav se smije i spominje vrijeme.

– Napravio bi ja još toga da imam vrimena, al’ njega uvik fali. Počeo sam s pijatima i zdjelicama od ostataka drva, najčešće od ariša, hrasta i bukve, koristeći mali tokarski stroj, čisto da ne bacim stvari, šteta je. Napravio sam jednu, pa drugu zdjelicu i tako je krenulo. Poklanjali smo ih prijateljima i oni su bili oduševljeni. Sad se stalno javljaju, traže da to radimo na veliko, ali trebalo bi se tome posvetiti, a to je već druga priča. Trebalo bi vremena, nabaviti bolje strojeve, a i ne bi se mogli naplatiti. Zato radimo na malo, nemoguće je napraviti dva ista komada – kaže Tomislav.

Kazuje nam kako je zanat naučio 1988. godine u Novom Zelandu, a kao stolar radi od 1996. godine. U obitelji je bilo drvodjelaca, a on je krenuo tim putem iz ljubavi prema drvu kao materijalu. Po struci je monter centralnoga grijanja. Završio je to radi oca, ali drvo je njegova ljubav, kojoj se posvetio čim se osamostalio. Kada je zasnovao obitelj, na tokarskom stroju izrađivao bi zdjelice za svoju suprugu Ivanku, poslije i za svoju djecu, njih deset, kojima je izrađivao krevete, ormare, parkete, čitave sobe.

– Svima nam je nešto radio. Nama sad radi sobu za dicu. Ka dica, grijali smo se na drva, uvik smo se igrali u pilotini, vrtili se po njegovoj radioni. Braća znaju s drvom, a i ja bi danas znala napravit bančić... Ćaća bi donija komade iverice, pa bi se mi igrali s njima ka s puzlama – prisjeća se Sara, jedna od desetero djece obitelji Poljak, u kojoj je uvijek bilo veselo i složno.

Tomislav i supruga i danas su okruženi djecom, kako svojom i unucima, tako i s brojnim vrtićancima i školarcima koji im svakodnevno dolaze u posjet u Gašpinu mlinicu, gdje uče o starim vještinama, o mlinicama, o načinu života kakav su živjeli njihovi preci.

– Ivanka je gazdarica i u kući i u firmi. To kažem radi mira u kući. Ona je uvik bila s dicom, a ja sam radio u radioni – smije se ovaj drvodjelac, priznajući da je ove godine prvi put nakon dvadeset i dvije godine otišao na godišnji.

– Je, onda je otišao u Češku kod prijatelja i tamo sjekao drva – dobacuje Sara.

Pitamo Tomislava koji materijali drva su mu najdraži. Spremno odgovara:

– To je ko da me pitate koje mi je najdraže dite! Svaki komad drva ima svoju priču, svoja svojstva. Ako ćemo govorit o tome koji je najdostupniji, onda je to hrast. Ljudi ga najviše traže. Mahagonij je najskuplji. Ako radim daske za rezanje, onda nikako ne uzimam bukvu jer je osjetljiva na vodu, krivi se. Najdraže mi je kombinirati različite komade drva. Evo ove šarene zdjelice su mi najveći gušt, ali ih je i najteže izraditi. Lipi se komad po komad, treba puno vremena za to, samo nekoliko sati i to bez tokarenja. Tu je četiri-pet vrsta drva: hrast, bukva, ariš, mahagonij... Ali rezultat je čvrsta i lijepa zdjelica ili pijat – govori nam Tomislav.

Ne znaju ni bančić napravit

Idućih dana on i kći pripremaju se za mali sajam rukotvorina u klubu “Ghetto”. Ona ga nagovara da napravi još predmeta.

– Ma trebala bi bolja mašina za to, možda jednog dana krenem u veću proizvodnju, al’ za sad, kad uvatim vrimena... Vidite ovu zdilicu: tokarski strojevi kopirke su jako skupi i takvi bi trebali za ovo... Svako vam drvo ima svoj mot. Kad radite nešto, morate ga dobro gledat jer nekad naiđete na udubljenje, na nešto puknuto, pa se tome treba prilagodit, mijenjat oblik... Ova druga ima “livu-desnu” stranu. To vam je pojam u stolariji. Da je drukčije izrađena, iskrivila bi se. Zato ni svaka zdjelica ne može biti ista. Ma nisam ni umjetnik... Kad uvatim volju, napravim dvije zdjelice... – odmahuje rukom Tomislav.

Gledamo njegove radove, sve ljepše od ljepšeg. Hrast, bukva i ariš, mahagonij ili abahi... Savršen dekor za voće na obiteljskom stolu. Sve pomno dizajnirano, obrađeno i lakirano posebnim uljem koje je neškodljivo za čovjeka.

– Ovo moje zanimanje polako nestaje. Svake godine upiše se tek petnaestak stolara, a primjerice tokara uopće nema više ko zanimanja, kao ni bravara. Danas ljudi biraju lakšu stranu – većina ih radi s ivericom, sve se naručuje i samo lijepi. Dica uopće nisu zainteresirana za rad s drvom. Završe školu jer im je lako to završit, a na kraju ne znaju ni bančić napravit za maturalni rad. Nije ih briga, to je problem – zaključuje jedan od malobrojnih čuvara stolarskog umijeća.

Naslovnica Život