Čovjek plače kad vidi plišanoga medvjedića. Stvarno plače. I od sreće i od tuge. Od sreće što ga vidi. Od tuge što više nije dijete.
Željko Medanović dijete je prestao biti u 13. godini. Onoga dana kada mu je umro otac. I kad je plakao kao muškarac. Bez glasa. Gutajući suze. Uzeo je paketić s franjama i autić, otišao u svoju sobu i spremio ih daleko od ičije ruke. Kao što odrastao čovjek sprema sjećanje kojega se nije spreman odreći.
Otac mu je svaki dan donosio paketić franja i autić. S posla - a radio je kao parketar, u Segetu Donjem i okolici svi su ga znali - nije išao odmah kući, nego bi obavezno svratio do kioska. Željkova sreća dok bi ga čekao na vratima s nikakvom se plaćom nije mogla mjeriti.
- Franje su bile u onoj mrežastoj vrećici, sjećate se, kao ...