Novosti BiH

obiteljska drama koja dira u srce

Pročitajte nevjerojatnu priču o mladiću kojeg je nećak polio benzinom pa živog zapalio: 'Mogu misliti kakve bolove trpi, ali još nikad nije niti jauknuo'

obiteljska drama koja dira u srce

Priča koja dira u srce, o mladiću kojeg je nećak polio benzinom pa živog zapalio, društvenim se mrežama širila nevjerojatnom brzinom. Potrebno je bilo tek 24 sata da bi molitve obitelji bile uslišane, donosi emisija Provjereno Nove TV.

Turska je Vlada Aldinu poklonila besplatno liječenje, a sami građani su skupili novac za sanitetski avion kojim je odletio na liječenje u Ankaru.

Amidža Aldin, ili kako bismo mi rekli: stric, jedanaestogodišnjem Elmanu oduvijek je uzor i idol.

"On je radio sklekove, imao je teretanu. Nije bila prava, ali nabavio je sebi one sprave za mišiće. Ja sam govorio da i mene trenira, ali nije htio", rekao je Aldinov nećak Elman Jacić.

Sve da bude kao amidža. Ali od života mladića sa slika, sudbina je učinila još jednu tešku priču od koje ne smijemo okrenuti glavu. Pa dok nam on pokazuje fotografije, u sobi pored, mama Azra i sestra Elma njeguju Aldina, mladića živog zapaljenog.

Više od pola tijela mu je pokriveno živim ranama. No, on o tome šuti. Muči svoju muku, rekla je Azra.

"Ima snagu, dobar je. Mogu misliti kakve bolove ima i što trpi, još nikad nije meni drekno ili jaukno", dodala je Azra.

Da ga boli svaki dodir, odaje tek bolan grč na licu. Zbog težine ozljeda i cjevčice uz pomoć koje lakše diše, Aldin teško priča. No obitelj je već naviknula čitati mu s usana.

I leđa su mu prepuna opeklina. Rane koje ne zacjeljuju dulje od godinu dana. O nesreći koja je početkom ožujka prošle godine život tridesetdvogodišnjeg Aldina pretvorila u pravi pakao, nerado govore.

Na svoje oči, kaže stariji brat Salko, nije vidio ništa i sve što o tome zna saznao je iz Aldinovih priča. Nakon navodne svađe oko stare kuće i nepodmirenog računa za struju, Aldina je benzinom polio i zapalio dvadesetpetogodišnji nećak.

"On je rekao da je zapaljen bio svjestan, tu kod nas kući. Izašao je na korito na kojem je bio lonac vode. Zatim se polio loncem vode i onda se ugasio. I onda su priletjele tu komšije. Tko je bio tu blizu ja ne znam, ali su ga odveli dolje. I tako znam samo ono što je on reko, što vam sada prenosim", rekao je Adinov brat Salko Jacić.

Što zbog straha, što zbog sramote, točni motivi i okolnosti nesreće i dalje su nepoznati. No posljedice su strašne.

S opeklinama opasnima po život, Aldin je hitno prebačen najprije u zeničku, potom u sarajevsku i na kraju u zagrebačku bolnicu Sestara milosrdnica. Nakon 15 operacija i ukupno šest mjeseci u bolnici, otpušten je na kućnu njegu uz obvezno bolničko previjanje dva puta na tjedan.

"Iz Zagreba je došao dobar, nije imao rane... Imao je rane, ali nije imao rane na glavi kao što ima otkad sjedi tu", objasnio je Salko.

Što je pošlo po krivu ne znaju, ali rane su se opet počele otvarati, a njihov je Aldin gubio i snagu i strpljenje.

"Njemu je dojadilo, bolovi su bili veliki. Nikakvog napretka nije bilo. Odvale onaj zavoj, ono sve za onim zavojem pođe. I nema, samo je bilo gore, ništa nije bilo bolje", dodao je Salko.

"Vratio se s previjanja, i pola table tableta popije za bolove. 'Muče me, ne daj me, ne daj me.' Zamislite da neko vama kaže: 'Snaho, ne daj me u njihove ruke.' Nisam imala izbora", rekla je Adinova snaha Azra.

Od tada ga, posljednja tri mjeseca njeguju sami kod kuće. Nitko im od liječnika nije rekao kako, nitko ih nije uputio. Sami su nabavili poseban melem kojim Aldinove rane mažu dva puta na dan.

"Bojim li se? Da. Što ja znam, pošto ja to, mi to sve na svoju ruku radimo, ne dao Bog nečega...", dodala je Azra.

U kući bez vode i daleko od sterilnih uvjeta, njihov je strah još i veći. Ali, kaže Azra, trudi se koliko god može. Plahte mijenja i do dva puta na dan, a njih bi dvoje za svog amidžu učinili sve. Otići do izvora po vodu za pranje rublja, najmanji je problem.

"Kad mu je bio rođendan ja i brat smo, čim smo došli iz škole, ušli u sobu i čestitali mu. Mi budemo sa njim, on nama priča viceve i svašta. Mi njemu, on nama i smijemo se", rekla je Adinova trinaestogodišnja nećakinja Elma.

"Pa da ozdravi i da ima svoju djecu, svoju ženu i tako", rekao je jedanaestogodišnji nećak Elman. Na pitanje reporterke 'Provjerenog' misli li da će se to dogoditi, Elman je rekao: "Ako Bog da."

Nada s kojom žive i oni maleni i Aldin. Pati cijela obitelj, ali oni na to ne gledaju tako. Ako treba, kažu, bit će gladni samo da Aldinu ništa ne nedostaje.

"Moraš se borit! Ne mogu ja sad da dignem ruke od njega! Što imam ja ima i on. Ako njemu nešto treba ja neću izostavit. Išao sam na posao bez para da on ima, da može uzet hljeb", rekao je Salko.

Najviše voli meso i čips. Sretni su, samo da jede. Iako već dugo leži i mišići su oslabjeli, sam se hrani. Kateter je, kaže Salko, sam izvadio, a kada treba na WC, tu je on da ga podigne.

"Mnogo mi je naroda reklo da smo moja supruga i ja zaradili dženet (raj) jer smo se ovog prihvatili", rekao je Salko.

"Nikad me nije uvrijedio da mi je rekao 'Ti nemoj ovako, nemoj onako.' Ili da mi je ružnu riječ rekao. Stvarno me poštovo i cijenio. I zaslužio je. Ovo je zaslužio: moj trud." dodala je Azra.

No za obitelj u kojoj jedino radi otac i to povremeno na, kako kažu, baušteli, ova je nesreća bila previše. U svakom smislu pa i financijski. S dvoje djece i u podstnarstvu, jedva spajaju kraj s krajem.

"Pred ovu, pred ovu objavu, bilo mi je došlo dovde, baš što kaže ono... ali eto. Hvala Bogu što kaže, poslije kiše se suncu nadat", rekla je Azra.

"Izuzetno teško mi je palo kad sam ugledao Aldina prvi put i govorim sad kao netko tko je vidio veliki broj ljudi u teškom stanju. Emocije su bile tolike da... jedva sam mogao da govorim! Skupilo mi se bilo, mogu reći i u očima i u grlu", rekao je osnivač humanitarne organizacije Pomozi.ba Elvir Karalić.

Bilo je to prije dva tjedna kada je u Mošćanicu pored Zenice Elvir prvi put došao.

Za mladića koji je živ zapaljen Elvir je čuo slučajno i odmah je odlučio reagirati. Njegova udruga Pomozi.ba već se pet godina bavi humanitarnim radom. Pomogli su tisućama obitelji, ali ovo je, kaže, bio poseban slučaj.

Valjalo je reagirati odmah, s apelom za pomoć doprijeti do što više ljudi. Zato su i snimili katki video s Aldinovom pričom.

"Video je pogledalo oko 700 tisuća ljudi i veliki broj od tih ljudi je već poslao svoje donacije. Do sada je skupljeno oko nekih 50 hiljada maraka dakle za prvih 5-6 dana, što je došlo na račun naše donacije, pored donacija koje dolaze direktno porodici", rekao je Elvir.

Pokrenula se čitava Bosna, kaže, jer priča je ovo koja ostavlja bez daha. Dira u srce. Vijest je došla i do turskog veleposlanstva u Bosni i Hercegovini koje je ponudilo pomoć.

"Imamo još pravo malo vremena. Šaljem im pasoš kako bi oni mogli kompletirati svu papirologiju. Evo, nadamo se da bi Aldin već u toku ove sedmice mogao da poleti iz Sarajeva prema Ankari", pojasnio je Elvir.

Svjesni su da je svaki sat, pa i svaki dan, bitan. Svaki trenutak više koji prođe za Aldina je dodatna patnja, ali i dodatna opasnost.

"Kažem ništa, ništa mi ne treba živo. Sve ću dati samo nek se on izliječi, nek on ide dalje i neka se on izbori", zaključila je Azra.

Njihove su se želje i molitve ispunile. Uz pomoć turskog veleposlanstva i dobrih ljudi koji su donacijama platili poseban sanitetski avion za prijevoz, Aldin je u srijedu ujutro otputovao za Ankaru.

Naslovnica BiH