Novosti Biznis

od konzultantica - konobarice

Dale otkaze i otvorile svoj kafić i coffee shop: 'Govorili smo da smo lude, ali isplatilo se riskirati. Ipak, nismo mogle ni sanjati kakva nas bitka očekuje...'

od konzultantica - konobarice

“Mnogi su sumnjali u nas, smatrali nas ludima jer od uspješnih konzultantica postajemo, kako su govorili, konobarice”, ravnim će tonom, gotovo ravnodušno Ana Buljan, donedavno konzultantica Deloittea, dok uvježbanim kružnim pokretima sipa mlijeko u netom skuhanu arabica kavu za šankom s puno pažnje uređena caffe bara što ga je prije godinu dana otvorila s kolegicom.

Sav namještaj oko nas recikliran je, kupljen od udruge liječenih narkomana, inzistirale su na prirodnim materijalima, sve osim kave i čaja kod njih je - ovdašnjeg podrijetla. “Kava je zapravo voće. Kava i banane rastu jedna uz drugu na farmama. Viša stabla banana nižim stablima kave osiguravaju hlad i vlagu”, dometne slažući na tanjurić narudžbu gostiju, domaće kolače od jabuka, piše Jutarnji list.

“U napitku kave trebate osjetiti voćne i kiselkaste note, ne okus preprženosti i gorčine, ono što osjetimo u komercijalnim kavama”, dalje će. Do prije godinu i pol u Deloitteu je savjetovala poduzetnike kako dobiti novac iz fondova EU.

Laka odluka

Odakle sad za šankom, doduše sasvim posebna mjesta na zagrebačkoj Trešnjevci, interijerom, ponudom, poslovnom filozofijom do u detalje promišljena, usred projekta kojim jednog dana priželjkuje mijenjati živote proizvođača kave u Africi.

“Pozicija, plaća i razvoj karijere u Deloitteu bili su dobri, ali ja sam htjela živjeti punim plućima, upravljati svojim vremenom. To tamo nije bilo izvedivo. Ova odluka i nije bila previše teška, bila je promišljena i pod egidom ‘no risk, no fun’ i ‘kada, ako ne sada!?’”

Diplomirala je povijest i filozofiju, magistrirala međunarodne odnose i međunarodno pravo na njujorškom Sveučilištu St. John’s. Njezina kolegica i suvlasnica Karibu Kaaawe, Ivana Zec ima diplomu zagrebačkog Ekonomskog fakulteta, od fakulteta do Karibu Kaaawe bila je konzultantica, prvo u Ernst & Youngu, potom u Deloitteu. U Deloitteu su se i upoznale, a ubrzo su shvatile da su - uplatile isto putovanje u jugoistočnu Aziju.

Nešto kasnije na red je došla Afrika. Putujući Tanzanijom, negdje u podnožju Kilimandžara, obišle su plantažu kave.

“Fasciniralo me stablo kave, to drvo, uzgoj, poslovanje koje tamo obično vodi jedna obitelj.”

Mozak na paši

Imala je stotinu pitanja za vodiče koji su ih kao turistice doveli na farmu kave.

“Isto se dogodilo i Ivani”, priča Buljan pogledavajući kolegicu.

Oko nas se širi intenzivan miris kave što stiže iz Gvatemale, Perua i sa Sumatre.

“Meni je u Tanzaniji dotad mozak bio doslovno na paši. Na plantaži kao da se opet vratio u funkciju. Zaintrigirala me cijela priča, od proizvodnje do prodaje te kave. Brzom razvoju te naše nove, poslovne ideje pridonijela je i pomisao na skorašnje vraćanje u staru korporaciju. To nije bio posao kojim smo se više željele baviti”, govori Zec.

Zato se danas bave vrhunskim, nekomercijalnim kavama.

“Vrhunska kava podrazumijeva da je poznato porijeklo svake pojedine zelene kave, zna se s kojih farmi dolaze. U lancu kupnje pokušava se smanjiti broj posrednika, što direktnije kupiti kavu od farmera”, Zec će naslonjena na šank iza kojega je nacrtana mapa svijeta sa zasjenčenim regijama u kojima se uzgaja kava.

“Komercijalnoj kavi cijenu određuju na burzi, kod vrhunske se kave farmerima nastoji osigurati takva otkupna cijena da ih motivira da se nastave baviti proizvodnjom. Branje, sušenje zelene kave, prženje, sve se radi po strogim standardima.” To se i osjeti u svakoj šalici što je skuhaju u Kiribu Kaaawi.

Njih dvije grade koncept u kojem je, očito je, jako bitno društveno odgovorno poslovanje.

“Ti ljudi uzgajaju jedan od najtraženijih proizvoda na svijetu kojem cijena na burzi doseže vrtoglave iznose, a žive u bijednim životnim uvjetima”, upozoravaju.

Karibu Kaaawa vrata često otvara za umjetničke radionice, predavanja o putovanjima Afrikom, o odgovornom društvenom poduzetništvu, ekologiji... Uskoro pokreću internet stranicu i e-trgovinu, prvu u regiji na kojoj će se prodavati vrhunske kave više malih pržioničara iz Europe.

Nadaju se da će za neko vrijeme svojim znanjem, kapitalom i kontaktima sudjelovati u razvojnim projektima direktno na farmama po Africi, osigurati makar djelomično bolje životne uvjete farmera.

Što je ono što kao konzultantice nisu mogle anticipirati da će ih dočekati u poduzetničkoj koži?

“Dok ne doživiš na vlastitoj koži, ne vjeruješ da za ugovaranje komunalnih usluga u Zagrebu dolazi službena osoba koja pita koju veličinu kante za smeće želiš i gdje bi točno ona trebala stajati ispred tvojeg poslovnog prostora (postoji službenik za tu funkciju koji u 21. stoljeću ne poznaje komunikaciju e-mailom); ne vjeruješ da je za reklamu koju postaviš ispred poslovnog prostora potreban arhitektonski projekt sa svim električnim i statičkim izračunima koji mora biti predan u sedam primjeraka; ne vjeruješ da curenje vode u vodokotliću tvoje susjede tebi dolazi na naplatu u mjesečnim iznosima od preko tisuću kuna; ne vjeruješ da stablo na platou ispred lokala, koje se ruši na tvoje goste i prolaznike, do danas nije sanirano; ne vjeruješ da ti medijska kuća pošalje opomenu pred ovrhu za račune koje ti nikad nije poslala na naplatu; ne vjeruješ da poslovne banke jednako tretiraju sve veličine poduzetnika.

Vještina pregovaranja

Mislile smo da će naše vještine diplomacije i korporativnog komuniciranja u životu malog poduzetnika pridonijeti učinkovitijem poslovanju, no ovdje i dalje često vrijede pravila primitivizma, bahatosti, prijetnji, nepotističkih pogleda na svijet”, jedva da uzme zraka Buljan, dodajući: “Ipak, poslovanje s negativnim predznacima ne odnosi se samo na Hrvatsku.  Surađujemo i s ostalim europskim zemljama te smo s pojedinim partnerima u tim zemljama imali poteškoća gdje smo pojedine narudžbe, kave naravno, vraćali nekoliko puta, ispravljali fakture, objašnjavali im zakon o PDV-u, pokušavali shvatiti ‘loš engleski’, čekali isporuke preko dostavljača danima itd.

Kako im izgleda uobičajen dan? Gotovo uglas će, nadopunjavajući se dok govore:

“Jedna od nas uvijek radi u coffee shopu od 8 do 14 sati, a druga od 14 do 20 h. Ona koja ima ‘slobodno jutro’ bavi se administrativnim poslovima, bankama, carinama, plaćanjem računa, nabavkom od dobavljača, oko podne se kuha ručak (ona koja je ujutro kuha ručak za obje). Ona koja je ‘popodne slobodna’ obično se bavi marketingom, idejama i 2 do 3 sata ostane nam za privatne stvari. Tijela nam svakodnevno šalju signale umora, ali adrenalin nas gura dalje. Radimo i vikendom, tad je dapače najveća gužva”, govori Buljan. 

Naslovnica Biznis