Novosti Hrvatska

'mama je bila na normabelima'

Nemaju internet ni mobitele, mjesečna plaća im ne prelazi 15 dolara, a iz zemlje ne smiju izaći. I unatoč svemu - uživaju: Viktor se uputio u avanturu života i srušio tabu o nesretnim ljudima

'mama je bila na normabelima'

Oni nemaju interneta. Mobiteli su zabranjeni. Njihova mjesečna plaća ne prelazi 15 dolara. Ne smiju izaći iz zemlje, a ako se odluče njome putovati, za to moraju dobiti posebnu dozvolu. Moraju slijediti stroga pravila. Ako ih prekrše, kazne su drakonske. Imaju vlast s kojom nema šale.

-Unatoč tome, možda su u nekom pogledu čak i zadovoljniji od nas - kaže nam Viktor Šimunić, mladi avanturist i putopisac iz Zagorja koji je koncem svibnja i početkom lipnja posjetio najizoliraniju zemlju na svijetu – Sjevernu Koreju. Komunističko carstvo Kim Jong Una u kojemu je sedamdeset i kusur godina na vlasti jedna od najnemilosrdnijih bjelosvjetskih diktatura. U kojoj je svaka oporba istrijebljena, u kojoj ne postoji sloboda tiska i u kojoj dužnosnici, vladajući političar, čak i službeni prevoditelji za dlaku – kao što je to slučaj bio u svibnju ove godine – mogu izgubiti glavu zbog optužbe za - špijunažu.

Viktor, međutim, nudi sasvim drukčiju sliku ove zemlje. U fokusu mu nije visoka politika, nego obični ljudi. A njima je, svjedoči on, život puno jednostavniji nego nama.

- Svi imaju osiguran posao, svi bez obzira na radno mjesto imaju istu plaću, svi mjesečno dobiju istu količinu hrane i pet litara piva. Stanovi su besplatni. Nema interneta, nema mobitela, nema stresa. Glavni cilj u životu je biti što bolji radnik, što kvalitetniji čovjek te osnovati obitelj. Ljudi komuniciraju jedni s drugima, druže se, vesele i, bez obzira na predrasude zapada, uživaju u životu. Za drugo niti ne znaju – priča nam Viktor.

Na odlazak na ovo neizvjesno putovanje, priznaje, nagnala ga je puka znatiželja.

- Ne volim ići na lokacije gdje idu svi. Pa je izbor tako pao na Sjevernu Koreju. Tamo nitko ne ide. Nakon što sam proputovao preko trideset zemalja, htio sam vidjeti je li istinita sva ta negativna propaganda koju nameću Amerikanci. Moj zaključak je da se odlaska u Sjevernu Koreju svi bez razloga boje – smatra Viktor. Svi su se, naravno, čudili zašto, pored tolikih zemalja, ide baš u Koreju, i to Sjevernu. Najgore je vijest, kao što to obično biva, primila mama.

- Mama je bila na normabelima – priznaje nam Viktor. Pravi šok, međutim, uslijedio je trećega dana po ulasku u zemlju. Viktor je sa suputnikom Zlatkom Barićem, s kojim je preko agencije Koryo tours iz Pekinga imao organiziran posjet Sjevernoj Koreji, uspio uloviti Wi-fi. U zemlji u kojoj se internet nalazi na popisu zabranjenih stvari, to je bio priličan podvig.

- U kineskom casinu u hotelu u kojemu je Koreancima pristup zabranjen odigrate „ruku“ za 20 eura i dobijete internet. Bili smo tamo do 3 ujutro, veseli zbog neta i radosni što se možemo javiti svojima. A doma svi u šoku: na prvu veseli, a na drugu zabrinuti što će nam se sada dogoditi - prepričava ovu epizodu mladi inženjer koji slobodno vrijeme provodi putujući svijetom.

Još prije polaska u agenciji u Pekingu održali su im mali tečaj kako trebaju ponašati kada dođu u najzatvoreniju zemlju na svijetu.

Upozorili su ih da Sjevernu Koreju ne smiju zvati Sjevernom, nego tek Korejom ili Demokratskom Narodnom Republikom Korejom. Da nikom u Koreji ne smiju govoriti da je veliki vođa ubio vlastitog brata ili da Koreja nije osvojila svjetsko prvenstvo u nogometu 2010. godine. Nisu smjeli nositi nikakve knjige, posebno ne neke religijske materijale.

- Letjeli smo s Air Koryo, najlošije rangiranom zrakoplovnom kompanijom na svijetu. Na vratima aviona dočekale su nas prelijepe mlade Korejanke, na visokim petama, u kratkim suknjama, kraćim nego kod bilo kojih stjuardesa koje sam na svojim dosadašnjim letovima vidio. Nakon desetak minuta leta, stjuardese nam donose novine „Pyongyang times“, na kojima stoji 108 Juche godina. Naime, prije 108 godina rođen je predsjednik Kim Il Sung prema kojem se broje godine u Sjevernoj Koreji. Kim Il Sung je preminuo 1994. godine, međutim, Korejanci ga toliko cijene i poštuju da je narod odlučio da bude vječni predsjednik. Nakon kratkog listanja novina, našao sam se u laganoj panici. Rečeno nam je da se novine ne smiju presavijati, a pogotovo ne oštetiti, no ja sam zaboravio pitati kako s njima postupat nakon čitanja. Stoga sam kojih 10 minuta u panici držao novine u zraku jako dobro pazeći da ih ne oštetim, dok konačno nije naišao vodič te ih pažljivo zarolao – sjeća se Viktor.

U avionu su dobili neukusan hamburger i vodu. Naš sugovornik nije ni slutio da će taj hamburger biti najukusniji obrok koji će pojesti u sljedećih šest dana. U tom ga je periodu čekala samo riža, riža i riža.

- Nakon sat i 45 minuta slijećemo. Lagano se spuštajući sa pokretnim stepenicama, prvo što se primijeti jest vojska. Prvo prelazimo zdravstvenu carinu, bez puno pitanja potpisujemo neke dokumente i krećemo prema sljedećem punktu. Tu me je zaustavio vojnik. Pronašao je suvenire vojnika terakote koje sam kupio u Xianu. Pokazuje mi vojnike, i strogim pogledom te povišenim tonom počinje govorit: „ Buda, Buda, Buda“. Pokušao sam mu objasniti da to nije Buda već suveniri iz muzeja. Nesporazum je trajao dok konačno nije došla Korejanka koja razumije engleski i stvar se riješila – opisuje ovu zavrzlamu u zračnoj luci Viktor. Priznajući pritom da tako detaljnu kontrolu nije prošao nikada u životu.

Na putu ka Pyongyangu, glavnom gradu Sjeverne Koreje, oduzete su im putovnice. Sa obrazloženjem da će ih dobiti natrag ako se budu pridržavali pravila. Kroz prozor su vidjeli nepregledna obrađena rižina polja na kojima ljudi marljivo rade. Službeni vodiči su im objasnili da svi građani Koreje jednom godišnje moraju ići raditi na rižina polja. Njih to, objasnili su im, jako veseli. To su im jedni od ljepših dana u godini, jer se poslije rada na polju druže se uz pjesmu i ples.

Obišli su Viktor i Zlatko gigantski slavoluk pobjede, razgledali su glavni trg, Metro, spomenik radničkoj partiji, Juche toranj, susreli su stotinjak u plavo obučenih domaćica koje, prema izjavi vodiča, sa crvenim zastavama dobrovoljno izvode koreografiju kojom podižu moral radničkoj klasi. Obišli su grad Kaesong, posjetili famoznu Demilitariziranu zonu razgraničenja Sjeverne i Južne Koreje. Imao je priliku vidjeti prometnike koji reguliraju promet na raskrižjima iako njima uopće ne voze automobili. Tijekom boravka u Sjevernoj Koreji posjetili su školu u Pyongsongu, gdje su djeca obučena kao Titovi pioniri, u bijelim košuljama i crvenim maramama za njih upriličili koncert.

Viktor kudi rižu i hvali korejsko pivo. U jednom restoranu u Pongsanggi poslužena im je juha od psa.

-Nisam je ni okusio, pojeo sam tek sladoled od vanilije. Jedinu vrsta koja se nudila – kaže Viktor. Poseban doživljaj bilo je šišanje. U Sjevernoj Koreji dozvoljeno je 15 muških i 18 ženskih frizura.

-Odabrao sam frizuru broj šest! Šišanje je bilo posebno iskustvo, škarama koje su veće od moje glave. Takve škare moja mama koristi za tekstil. Šišanje je trajalo od prilike 45 minuta, unutar kojih mi je frizerka ozlijedila madež – opisuje Viktor.


- U Koreji vrijedi pravilo „jedan za sve - svi za jednoga”. Ono što se definitivno može primijetiti je njihovo zajedništvo i ponos. O velikim vođama govore sa mnogo ljubavi. Korejanci nose značku velikog vođe na lijevoj strani. Tamo gdje se inače nalazi srce – ne propušta primijetiti Viktor. I pritom nikog ne osuđuje. Osobe koje je upoznao štuju svoju kulturu, zdušno o njoj govore te je s ponosom ističu. Tijekom šest dana boravka u Sjevernoj Koreji obišli su oko 500 km i posjetili četiri grada. Nigdje nisu vidjeli smeće, trava je svugdje bila uredno pokošena, parkovi uređeni, sve je bilo puno cvijeća.

Teško mu je procijeniti što je od svega što je vidio – odnosno što su mu dozvolili da vidi – prava istina, a što je inscenirano samo za posjetitelje izvana.

-Možda su neke stvari su bile i inscenirane, ali ti ljudi samo žele pokazat, da su i oni u nečemu dobri! Svi su toliko uvjereni u to što pričaju, to nisam nikad u životu doživio. Ponosni su na svoje vođe, ponosni su na svoju zemlju. Naravno, nekad govore i gluposti. Ti znaš da to nije istina, ali ne smiješ im to reći. Ipak, bio sam u kafiću sa 1500 ljudi, nisam primijetio da su ti ljudi nesretni... Radišan su i ponosan narod, i nikome ništa nije teško – zaključuje Viktor. Čije avanture po Sjevernoj Koreji možete pratiti na Instagram profilu Visit with vitjaFacebook stranici , te You tube kanalu.
 

Naslovnica Hrvatska