Nitko tko to nije doživio, ne može shvatiti kroz što smo prošli, bila je kao biljka. Ona bi spavala, a ja sam joj razgibavala i vježbala noge. Noćima sam plakala, sve do njezine treće godine, kada je konačno počela sjediti i govoriti. Tada sam znala da će biti bolje, da je mentalno zdrava i da sve možemo, ništa mi više nije bilo teško, dobile smo neki zajednički "turbo pogon". Tri godine poslije, prvi je put stala na noge, pokušala je hodati. Napredovala je, to mi je ulijevalo snagu, a sada nas čeka još jedna bitka i nadamo se da će nakon nje Laura prvi put samostalno hodati.
Tako početak životne borbe za zdravlje svoje kćeri opisuje Jagoda Prtenjača. Jagoda je rodom iz Polače, a s Laurom živi u Rijeci i niti može niti želi skrivati optimizam unatoč svemu što je pr...