Novosti Hrvatska

bijeg iz klaonice

Ante Tomić: Živjet će Jerry, ako treba, samo da svim bikovima na svijetu razglasi užasnu istinu o ljudima

bijeg iz klaonice

Jedan mladi bik prošlog se tjedna oteo užasnoj sudbini da bude zaklan i raskomadan u odreske, pobjegao je iz kaštelanske klaonice i sve otad luta okolicom poput kakvog hajduka iz narodne predaje, kao Andrijica Šimić, Jovan Stanisavljević Čaruga ili Ante Gotovina.

Bik je postao jedan od onih odmetnika s potjernice koji u pjesmi noću vodu piju, bijelo lice kriju. Netko ga je nazvao Jerry, imenom neuhvatljivog miša iz crtanog filma kojega smo svi voljeli, i na nekoliko dana on je bio zvijezda društvenih mreža, jači od većine, ako ne svih selebritija, influencera i jutjubera u regiji, piše Ante Tomić za Jutarnji list.

Svi su živi navijali za nevoljnog Jerryja, a protiv njegovih progonitelja. Čitava je zemlja uživala u bespomoćnom bijesu šeprtlja koji su odbjeglog bika prvo mamili hranom, zatim mu namjestili erotsku stupicu s nekoliko mladih, vrlo privlačnih krava, tražili ga suvremenom tehnikom, dronovima i termo kamerama, a i tradicionalnim načinom, s lovcima i psima, i sve im je bilo džabe i utaman.

Viđali su ga, istina, tu i tamo u rijetko naseljenim zaseocima raštrkanim po obroncima Kozjaka. Policajci su izuvali cipele i opkoljavali ga hitro, slijeva i zdesna, dogovarajući se bez riječi, samo gestama. U čarapama su se nečujno prikradali Jerryju dok je ovaj žedno lizao rosu sa stražnjeg stakla jedne Škode Felicije, ali im je naposljetku on opet umakao. Spretno je skočio preko suhozida i nestao u grmlju, kao da je gušterica ili puh, a ne goveče od šestopedeset kila žive vage.

A onda su na Instagramu i Twitteru našli nekog drugoga idola. Naš hiperaktivni svijet, naša civilizacija s poremećajem pažnje odjednom je zaboravila Jerryja. Još se u utorak navečer na svim informativnim emisijama i portalima pričalo o njegovim zgodama i nezgodama, a već u srijedu nitko nije spominjao šaljivi slučaj bika koji je umakao od mesarskog noža. Premda bi bilo zanimljivo znati gdje je on i što je s njim.

Neki bi bolji i pametniji od nas možda i snimili dokumentarac kako se jedan mladi junac, rođen i odrastao na farmi, koji do petka ni jedne jedine minute nije bio izvan ljudskog nadzora, osmjelio pobjeći svojim gospodarima. I kako se naposljetku gradski frajer snašao na slobodi, sviknuo na divljinu. Televizijska ekipa prvo ne bi žalila vremena da ga nađe, a potom bi ga mjesecima, strpljivo, potajice, izdaljega kamerom vrebali kako spava u pećinama i kratkim se rogovima brani od nasrtaja vukova.

Mi, nažalost, nemamo darovitih prirodoslovnih dokumentarista, a ni para da ih platimo. Želimo li zamisliti svakodnevicu bika koji se odmetnuo u planinu, možemo se osloniti tek na imaginaciju drugorazrednog basnopisca.

Visoko u brdima, usred jedne zelene vrtače s nekoliko kržljavih hrastova, Jerry je u srijedu, petoga dana svoga bijega, našao nisku napuštenu pojatu ulegnutog i dijelom razbijenog krova, zaraslu u kupinu. Napio se vode iz stare kamenice, onjušio gnjilu slamu koju je nepoznati čoban tko zna kad i za koga prostro. Zemljani je pod još lagano vonjao po balegi. Ovdje je ležao jedan otučeni modri emajlirani lončić s bijelim točkama, ondje konzerva mesnog nareska s naslikanom djevojčicom u narodnoj nošnji. Sa željeznog obruča učvršćenog u zid iznad grubo tesanih jasala visio je lanac. Bik je pogledao taj lanac i sjetio se svoga nekadašnjeg života. Jednog razgovora otprije nekoliko tjedana, danas mu se čini da je od njega prošla cijela vječnost.

“Dobro, koji je tvoj problem?” upitao ga je Maks, njegov najbolji prijatelj, vršnjak i cimer iz odjeljka na farmi, krupnim žutim zubima živahno hrskajući kukuruznu silažu. “Na toplom smo i suhome. Ne smrzavamo se i ne kisnemo. Ne gacamo kroz lokve pasući blatnjavu travu. Imamo baš prvorazrednu poslugu. Triput nam dnevno nose hranu i vodu i čiste govna za nama, a ako se razbolimo, dovedu nam doktora. Šta tebe, dragi, muči?”

“Ništa”, odgovorio mu je Jerry bezvoljno zureći u svoj podnevni obrok. “Muči me jedino da me ništa ne muči.”

“E, jebi ga”, osmjehnuo se Maks.

“Daj, razmisli”, nastavio je Jerry sad pomalo iznervirano, “zašto je sve tako savršeno? Zašto su svi oko nas na farmi tako ljubazni i uslužni, brinu da smo ti i ja nahranjeni, čisti i zdravi? Nije ti to sumnjivo? Šta naši gospodari imaju od toga?”

“Zašto bi gospodari morali imati nešto od toga?”

“Pa valjda imaju nekakav interes. Mućni malo glavom, oko kokošiju se trude da bi dobili jaja. Oko krava da bi dobili mlijeko. Šta zauzvrat očekuju od nas dvojice koji ne dajemo ni jaja ni mlijeko?”

“Ne pada mi na pamet”, odgovorio je Maks nakon kraćeg razmišljanja.

“Ni meni”, priznao je Jerry, piše Ante Tomić za Jutarnji.

Naslovnica Hrvatska