Novosti Hrvatska

'muving' kao način života

Po cijeni jednog boljeg ručka možete avionom otputovati u Belgiju, obići tri najbogatija grada i vratiti se kući; Zašto onda Hrvati ne putuju?! Nije stvar samo u malim plaćama...

'muving' kao način života

Vijest glasi da je od turizma u 2018. ostvareno 1700 milijardi dolara (!!!), što je 4 posto više nego u 2017. i novi je rekord u povijesti.

Na globalnoj su razini unosniji samo energetski, preciznije, naftni biznis, i farmaceutska industrija, no nastavi li turistička branša rasti po stopama koje bilježi zadnje desetljeće, pitanje je dana kada će izbiti na prvo mjesto.

Razlog? U umreženom svijetu svi su postali putnici, a niskobudžetne avionske kompanije pokrenule su “seobu naroda”.

Otkad su se na ponudu letova za deset eura – Ryanaira, Germanwingsa, easyJeta..., nakalemili online oglašivači, internetski divovi poput jednog Booking.coma ili Airbnba, i omogućili iznajmljivačima da oglase kvalitetan, a jeftin smještaj, cijeli se planet brže okreće.

Od Zadra do Bruxellesa za 10 eura

Rast turizma koji se događa u Hrvatskoj nije naš, već svjetski fenomen: gdje god slijeću zrakoplovne kompanije koje vas za siću prebacuju s kraja na kraj, blagajne se pune devizama.

Priča o turizmu koji bi u Hrvatskoj trajao 365 dana godišnje, nije bez osnove. Trendovi su takvi da je sezona sve duža. U Splitu traje šest, u Dubrovniku, recimo, čak osam mjeseci, i ako se pronađe recept za privlačenje furešta u gluho doba godine, od studenoga do ožujka – poslodavci se više neće mučiti sa slanjem radne snage na Zavod za zapošljavanje, a onda ponovo, oko Uskrsa, tražiti radnike koji će im ljeti iznijeti silan posao.

U bogatom su dijelu Europe oživjeli turizam i izvan glavne sezone baš po modelu spomenutih zrakoplovnih prijevoznika.

Potpisani je novinar iz Zadra u Bruxelles doletio za samo deset eura, a onda shvatio na koji su način Belgijci isti trik iskoristili na nacionalnoj razini.

Njihove željeznice vikendom za tih istih, simboličnih deset i osam i pol eura, prevoze domaće i goste između velikih gradova: Bruxellesa, Brugga, Antwerpena, Genta... Znači, po cijeni jednog boljeg ručka - pedeset eura, možete avionom otputovati u Belgiju, obići vlakom tri najbogatija grada: Bruxelles, Brugg i Antwerpen, i vratiti se kući.

Trebate to vidjeti. Belgijske obitelji i tisuće “backpakera” iz svih krajeva svijeta, koriste mogućnost putovanja subotom i nedjeljom po smiješno niskim cijenama.

Uzmemo li u obzir da je prosječna neto plaća u Belgiji nešto viša od 2000 eura, putovanje vlakom na velikim relacijama samo za deset eura, gotovo im dođe besplatno, tim iznosom u Belgiji se ne može platiti ni tura pića.

No, troškove do realne cijene željezničke karte, lako je nadoknaditi s obzirom na to da je multiplikativni financijski efekt zbog povećanog broja putnika i prave navale turista u slikovite belgijske gradove – ogroman.

Istovremeno, da bi se hrvatska četveročlana obitelj ukrcala u automobil i dovezla do Zagreba ili prebacila trajektom do Visa, treba joj nešto više od sto, a prosječna plaća u nas je bijednih osamsto eura.

I zato naš svijet malo putuje čak i unutar Hrvatske, jer platiti osminu plaće samo za transfer (trajektnu kartu, putarinu, gorivo...), jednostavno, nije prihvatljivo.

Nijemci? Putuje ih 80 posto!

Zašto akcijama, poput opisane belgijske, ne pokrenemo veliki “muving” unutar Hrvatske? Zašto Dalmatinci nakon glavne sezone ne pohode Baranju, a Istrani, recimo, Liku ili Međimurje?

– Zato što nemamo naviku putovanja ili je barem nemamo u tolikoj mjeri, kao, recimo, Nijemci. Kultura putovanja se razvija od rođenja. Jasno nam je da su neke nacije “turističkije” od nas. Najbolji su primjer upravo Nijemci.

Emitivni potencijal te zemlje je između 75 i 80 posto, što znači da na razini godine osamdeset posto njihovih građana putuje.

Radi se, dakle, o broju ljudi koji su minimalno jedan dan u godini proveli izvan svoga prebivališta i prenoćili negdje drugdje – veli profesorica turizma na Ekonomskom fakultetu u Splitu Lidija Petrić.

Da je tomu tako, potvrđuju i brojke prema kojima više od pedeset posto građana Hrvatske godišnje ne otputuje ama baš nigdje ni na taj jedan jedini dan.

Od nas su u pogledu toga u Europskoj uniji gori tek Rumunji, Bugari i Portugalci, a izbivanjima iz vlastita doma ne mogu se pohvaliti ni Grci i Talijani.

No, što je s mladim Hrvatima? Čini se da oni sve češće odlaze u inozemstvo ili istražuju skrivene ljepote domovine?

– Da, istina je, trendovi se mijenjaju, međutim, to se događa jako sporo. Studentima predajem turizam i kad ih pitam gdje su bili i koliko putuju, tek mali broj njih je u posljednje vrijeme bio izvan Splita.

Čak i oni, premda upoznati sa svim mogućnostima jeftinih putovanja, koja se zahvaljujući njima poznatim tehnologijama nude, malo putuju. Znači, bez obzira što se danas uistinu za malo novca može putovati gotovo gdje vas je god volja, očito se, kad je učestalost putovanja u pitanju, ne radi samo o materijalnim razlozima.

Mi nudimo uvijek isto: Krka, Plitvice...

Ponavljam, putovanju vas, jednostavno, netko treba i naučiti. Osim toga, takvi smo sami po sebi: statični i letargični. Malo se krećemo, osim u nuždi i po potrebi kao radna snaga.

Kad bi istraživali koliko naši ljudi putuju na dnevnim relacijama, recimo, u običan šoping u okviru trideset kilometara od mjesta stanovanja, dobili bi porazne rezultate – konstatira profesorica Petrić.

Drugi aspekt priče vezan je uz naš turistički sektor koji se slijepo drži utabanih staza.

– Putničke agencije ovdje se najviše bave receptivom i “hendlaju” privatni smještaj. Mali je broj agencija koje će organizirati izlete u bližoj okolici ili dalje po Hrvatskoj, jer je i njima jednostavnije to raditi na poznatom terenu gdje igraju na sigurno.

Dok sam radila kao turistički vodič, nudili su se uvijek isti izleti: na Krku, Plitvice, Mostar, Trogir i Salonu. I to je tako i danas.

Direktor Županijske turističke zajednice Joško Stella svojedobno je pokušavao promovirati Dalmatinsku zagoru, nudio je čak subvencije turističkim agencijama koje bi tamo vodile turiste, no ne znam je li ikoga uspio naći. Zaključit ću: dio krivice leži i na turističkim agencijama jer rade po modelu “uhvati ono što je sigurno i što je to brže moguće”.

Martina Nimac Kalcina, predsjednica Sekcije zajednice obiteljskog turizma pri HGK, mišljenja je da oni koji mogu putovati, jer to sebi mogu priuštiti, a misli tu najviše na iznajmljivače i ugostitelje, nakon odrađene sezone za to više nemaju snage.

– Zato jer su željni odmora. No, nije da se ništa ne poduzima u vezi toga. Upravo je Ministarstvo turizma pokrenulo akciju koja podrazumijeva da će hrvatski ugostitelji i s više od pedeset posto nižim cijenama u odnosu na one u glavnoj sezoni, gostiti naše ljude.

S druge strane, oni koji zarađuju u listopadu, jer im sezona još traje, teško će spustiti cijene – kaže Nimac Kalcina, i napominje da je za razliku od Belgije naša željeznička mreža u lošem stanju. Vikendom se iz Splita možete odvesti jedino do Perkovića.

– Naš je autobusni prijevoz skup, tako da belgijski model jeftinih vikend-karata ne možemo preslikati u Dalmaciji, no ne isključujem mogućnost da bi isto moglo zaživjeti na razini cijele Hrvatske, između regija. S jedne strane omogućite jeftiniji prijevoz, a s druge taj novac nadoknadite povećanim prometom turista. To je ekonomija velikih brojki – veli Martina Nimac Kalcina, i dodaje, što se tiče izleta, da se stanje popravilo, i da je takvih aranžmana i u nas sve više.

Možemo li do Varaždina za 10 eura?

– Tko sretniji da možete do Varaždina vikendom doputovati za deset eura, tamo prenoćiti i provesti lijep vikend, tako nešto bilo bi spas za hrvatski turizam u jesen i zimi – slaže se Martina Nimac Kalcina.

Profesorica Petrić ističe da je i država kriva za mali broj putovanja unutar Hrvatske.

– Zanemarila je socijalni turizam koji je bio dostupan svima, preko silnih dječjih, omladinskih, radničkih i umirovljeničkih odmarališta, koje danas brojimo na prste jedne ruke. Kod nas se sve u bivšoj državi smatra atavizmom, a nije tako.

Državne institucije bi trebale pomagati građanima da putuju. Bez obzira na to što je danas turistička industrija preko platformi i low coast prijevoza dostupna svima, i država u vezi s tim mora dati svoj obol.

Model prema kojem bi poslodavac mogao neoporezivo isplatiti radniku 2500 kuna za putovanje unutar Hrvatske dobra je ideja, no trebamo vidjeti na koji će način zaživjeti. Hoće li ljudi od tog novca zaista putovati i tako širiti vidike, ili će ga potrošiti za neku drugu namjenu – pita se naša sugovornica, koja je proputovala dobar dio svijeta, no, priznat će, tek se u posljednje vrijeme intenzivno upoznaje s nekim interesantnim destinacijama, koje su tek na sat ili dva vožnje od Splita.

– Francuska slovi kao jedna od najturističkijih zemalja, ne samo zbog velikog broja inozemih gostiju, nego i zato što se unutar Francuske realizira najviše domaćih putovanja. Oni puno putuju po svojoj domovini jer su nacionalno osviješteni i vole svoju zemlju.

Zapravo, i u Velikoj Britaniji i u Francuskoj, država je svojedobno subvencionirala putovanja unutar zemlje. To danas nije dobrodošla mjera s obzirom na to da smo dio Europske unije i slobodnog tržišta, ali su zato putovanja unutar Francuske u međuvremenu postala nešto kao način života.

Zato, putujte po Hrvatskoj kad god možete, ne treba vam zato ni previše mudrosti, ni novca.

Naslovnica Hrvatska