Dubrovnik, Split i Plitvice Dragulji UNESCO-a naš su ponos i obveza

Da, neizmjerno smo ponosni. Ponosni što je svijet još prije četrdeset godina prepoznao naše obiteljske dragulje. Što im je dao hvalu i slavu kakvu zaslužuju. Od juga prema sjeveru, Dubrovnik, Split, Plitvice – i svi na prestižnom popisu UNESCO-a. Odjednom, tog 26. listopada prije četrdeset godina, zrak skupštine Odbora za svjetsku baštinu, bio je prepun ruku raznih nacionalnosti koje su nedvosmisleno poručile: Da! Dubrovnik, Split i Plitvice su vrijedni svijetu, radi toga moramo obratiti pažnju na njih i zaštititi ih“. Bili su to dani ponosa i slave.
Prebacimo film četrdeset godina naprijed. U današnjicu. Što se u međuvremenu dogodilo? Kako su UNESCO-vi dragulji preživjeli pad jedne države i rađanje druge? Kolike ožiljke je na njih ostavio domovinski rat? Je li turizam u tim draguljima nepovratno metastazirao ili postoji vizija da im se vrati stara slava?
Jer, u isto vrijeme kada osjećamo ponos što već četiri desetljeća svijet službeno zna koliko vrijede Dubrovnik, Split i Plitvice, možemo osjetiti i grop u grlu. Jer mi, bilo službeno ili neslužbeno, kao da to manje znamo od ostatka ljudi na ovoj plavoj planeti. Je li naš odnos prema UNESCO-vom blagu bio majčinski ili maćehinski najbolje ćete doznati iz priloga Slobodne Dalmacije bogatog materijalima izronjenih iz samih početaka života Dubrovnika, Splita i Plitvica kao svjetskih kulturnih dragulja, te uronjenih u njihovu današnju svakodnevicu i koegzistenciju s turizmom.
Tako ćete biti u prilici pročitati što je točno Domovinski rat značio za UNESCO-vo hrvatsko blago. Je li industrija koja je propala zapravo odmogla ili pomogla njihovoj nedirnutosti. Dobit ćete odgovor na pitanje i koliko je zapravo bilo grozno živjeti u Dioklecijanovoj palači nakon Drugog svjetskog rata (pokušajte doznati koliko tamo danas vrijedi kvadrat stana ili poslovnog prostora).
Jeste li, također, znali da su Plitvička jezera uvrštena na popis svjetske baštine UNESCO-a među prvima u svijetu kao prirodni fenomen? Do tada su uglavnom uvrštavali kulturna dobra i kulturnu baštinu, a Nacionalni park Plitvička jezera je među prvima u svijetu ušao kao prirodni fenomen univerzalne vrijednosti. Zadnjih godina u brošurama ih se navodi kao neizostavnu svjetsku destinaciju, mnogi kažu da je to jedna od globalnih točaka koju svaki čovjek mora posjetiti za svoga života.
Dubrovnik, je, pak, pola godine prije uvrštenja na Listu svjetske baštine pogodio potres, te je Grad paralelno se obnavljao i spremao kandidaturu za UNESCO. A, koliko je njihova veza jaka i posebna zorno svjedoči i sljedeća činjenica.
Naime, krajem listopada ratne 1991. godine, UNESCO se uključio u promoviranje mira u ondašnjoj bivšoj Jugoslaviji i očuvanju njezine kulturne i prirodne baštine. Tada je generalni direktor Federico Mayor u Beograd i Zagreb poslao direktora izvršnog ureda Daniela Janicota kako bi utvrdio štete i predložio mjere za efektivnu zaštitu UNESCO-ovih lokaliteta. Mjesec dana kasnije, 27. studenoga, u Dubrovnik su doputovali specijalni opunomoćenici generalnog direktora Colin Kaiser i Bruno Carnez, kao prvi UNESCO-ovi službenici u povijesti koji su poslani u misiju u područje zahvaćeno ratom.
U subotu, 26. 10. prilog o četrdesetoj obljetnici uvrštavanja Dubrovnika, Splita, i Plitvica na Listu svjetske baštine donosi vam sve to. I još više. Osim što nudi analizu današnjeg stanja hrvatskih kulturnih dragulja, ujedno će donijeti i glas naroda, kao i predstaviti viziju poliranja istih, do onog starog sjaja.